TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

субота, 12. јануар 2013.

SVE ME BOLI, AL STA CU






Prekaljena je
 ova samoća,
 Kao najoštriji mač,
 u svojim koricama,
 Zarđala,
 zapekla,
 od sopstvene,
 neobrisane krvi
 na njima,
 Sedamdeset i sedam
 puta kovana,
 i samo u rukama,
 svog kovača
 bila upotrebljena,
 Prekaljena,
 u živoj vatri,
 surovih sudbina...

 A sada krta,
 lomljiva,
 Boli svaki ubod,
 svaki rez,
 Slučajni i namerni,
 prošlih godina,
 Svaki dodir,
 hladnog čelika,
 na golim grudima,
 Podseća,
 kako je gorka,
 ova praznina,
 Ova samoća,
 koja ništa ne obećava,
 samo oduzima,
 Nedužnim,
 napaćenim,
 ovo malo života...

 Boli,
 svaka pala zvezda,
 sa ovog tamnog neba,
 u mojim očima..


петак, 11. јануар 2013.

BOL JE ISTA






 Koliko puta si govorio ..
 da ne volis da moje oci vidis zamucene suzama...
 za tebe, one su bila ogledala u kojima si video sebe...
 u jednom periodu tvoga zivota...kad si trazio utociste i razumevanje...
 dugo si se u njima ogledao..dugo pio sa izvora moja ljubavi ..
 dugo su moje neznosti bile hrana tvojoj okoreloj dusi... 
 dugo su brodovi nase ljubavi plovili u moru srece...
 a onda...kada su poceli da duvaju vetrovi tuge...
 a ogledala se razbila zamutivsi moj pogled...
 ti si se povukao...
 nisam pokusala da te zadrzim ...
 naucena da osmehom tugu sakrijem...pustila sam te da pronadjes neko drugo ogledalo ...
 da u pogledu nekih drugih ociju pronadjes utociste..
 svoje tragove ostavljam po ulicama kojima tuzni hodaju...
 osmehom laznog heroja...
 gazeci bosim stopalima po komadicima razbijenog ogledala...
 mog srca...ili pogleda...svejedno...bol je ista.




ZID






 Nerazumljiva sam ti….
 kazes u zid sam se pretvorila….
 zid koji ne umes ni preskociti …ni srusiti…
 zar se ne secas da je svaka tvoja gruba rec…
 po jednu ciglu u njega ugradjivala…
 bas si se svojski trudio da mi ne zafali materijala…
 sada ocekujes da ga zaboravom…ili pak oprostajem sama porusim…prolaz do srca napravim…
 nerazumljivost pretvorim u citljivo...
 a nekad si me tako lako citao…zar si zaboravio…
 nekad si drzao moje srce u rukama…
 ali si dopustio da ti sklizne sa dlanova…naravno,razbilo se…
 i sad se kao cudis sto sam ti nerazumljiva…
 i nije ti jasno zasto nemam snage da zid porusim…
 vidis…pola mene je kod tebe ostalo…
 ova druga polovina ima preca posla …nego da tebi oprasta…recimo…moram sebi oprostiti…
 sto sam ti verovala…
 potom moram pokusati da sakupim sve komadice srca 
 pogotovo one preblizu tvojim nogama…
 gazis poprilicno nespretno...
 a mozda se u nastupu savesti(ako je imas) na neki i spotaknes…
 gde jos da mi krivicu sopstvenog pada natovaris…
 vidis…imam prilicno posla...
 da bih razmisljala o pravljenju prolaza u zidu mog ponosa...






GLUMIM





 Zivotna predstava mora da tece…bar tako kazu..
 zavesa je podignuta…osmehujem se ..
 na licu maska ‘’kao da ne boli’’…
 obucena u kostim od ‘’prebolela sam’’ sasiven…..
 ubiram aplauze publike…samo…
 ti nisi tu…u mojoj zivotnoj predstavi,nisi glavni lik…
 tvoj izbor je bio....sporedna uloga...
 predugacak je bio tekst glavnog glumca…
 a za ucenje je trebalo vremena…
 ti si ga imao.. za sve osim mene…



U IZLOGU ZIVOTA






u izlogu zivota obicno stoje samo najlepse haljine…
 lutke sa zakrpljenim dusama…su nekako ‘’van sezone’’….
 danas trazim odgovarajuci komad tkanine….’’u redu je’’…
 da ga nekako prisijem… bas i ne ide…
 umece sivenja mi danas ne ide od ruke...
 pokusacu da stavim flaster na dusu....
 samo da pronadjem odgovarajucu velicinu...
 dovoljnu da se bol ne primecuje...





NIJE MI NISTA A SVASTA MI JE






…ne trazim da mi vratis onaj deo mene.. koji je ostao kod tebe…
 umem ja i ovako ‘’rasturena’’ ziveti…
 ...jbg...ziv se covek na sve navikne…
 trazim samo da mi vratis osmeh… treba mi u ovakvim danima…
 da mogu izaci pred ljude…i uspesno odigrati predstavu…
 ’’nije mi nista’’.. a svasta mi je…