TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

MOJE VREME JE NOC



NOC

Opet je duboka noc pokrila svojim velom ovaj grad i ovu kucu u kojoj smo nas dvoje tako blizu jedno drugom, a tako daleko…ja sam jos uvek budna i razmisljam o nama.
Nestalo je jos jedno svetlo, jedan dan. Dan koji se nikad vise nece vratiti. Tama se uvukla u svaki cosak, sve poznato se rastopilo u nistavilu noci. Samo sablasna tisina i tihi otkucaji srca... u dusi pustos...samoca.
Osecam se potpuno bespomocnom, bez ikakve zelje da se pokrenem, da nesto ucinim, promenim. Prepustam se tom osecanju, kao davljenik koji je izgubio i zadnju trunku snage i pada u zagrljaj matici koja ga neizbezno nosi svome dnu. Nestajem u ponoru mojih osecanja, koja su izgubila svaki znacaj, svaki smisao i sve se pretvorilo u tamu...
Nestajemo i mi sa njom, jer smo nas dvoje sada samo juce.

To juce mi se cini tako blizu, a ipak je tako daleko...To juce, kada su snezne pahulje igrale svoj najlepsi valcer nad ovim gradom, kada si ti tako iznenada i neocekivano usao u moj zivot i iz korena se sve u meni i oko mene odjednom promenilo, i ovo drugo juce kada si isto tako otisao, bez objasnjenja… bez pozdrava.
Pitam se sta li si zeleo u trenucima kad sam mislila da smo srecni???
Sta sam zelela ja??? Ne znam... mislim nista posebno, osim da te volim...i volela sam te detinjom iskrenoscu, nesebicno, kao sto se iskonski voli roditelj, dete, brat...volela sam te takvog kakav jesi, sa svim tvojim vrlinama i manama...tvoje vrline idelizovala, mane bagatelizovala...
Sad vise ne znam, da li sam se ja to kockala s vremenom, ulozivsi mnogo vise nego sto sam imala. Svoju ljubav. dusu, celu sebe.... vise nego sto sam ikada i sanjala da mogu nekome pokloniti.
Nakon svega, osecam se kao “propali kockar", koji se u zoru vraca kuci, spustene glave, pogrbljenih ramena, rezocaran u sebe i svoju veru da ce u igri, koju nije dovoljno poznavao dobiti glavni zgoditak... a sada, kada je sve izgubio, treba da prizna, pre svega sebi samome da je pogresio sto je uopste pocinjao da se kocka, a nije dovoljno poznavao pravila igre...
Ali ta suluda opcinjenost dobitnika u kockarnici je toliko jaka, da se razocaranost gubitnika i ne primecuje...njihove pognute glave ne vidis, njihove jadikovke ne cujes, jer si ubedjen da ce i tebi jednom tvoja plava zvezda da donese srecu...
I kada propalom kockaru u zoru bude jasno da je sve izgubio, i pogrbljenih ramena, savijen koraca domu svome, jos uvek ne izgleda sve izgubljeno i jos uvek ne zeli da prizna sam sebi da je pogresio, vec gaji neku potanku nadu u dubini svoje duse, da ce sutra biti bolje srece, da ce sutra njegova plava zvezda najverovtnije da mu se osmehne, ako pokusa jos jednom...
Ja nisam poznavala tvoja pravila igre, ja sam ti jednostavno verovala i dala sve sto imam i ne sumnjajuci ni jednog momenta da ces sve to jednog dana staviti na kocku, tek tako, ne znajuci ni sam da li je to zbog opcinjenosti nove igre koja ti se svidela ili samo tek tako da se nesto desava... Bolelo me je to jako...ali sam i ja kao i svaki propali kockar i dalje verovala u moju ljubav.
Ti si sada negde daleko, daleko u tvojoj oazi, u kojoj si samo ti, sam sa sobom... I ne slutis da svojim odlaskom gasis moje snove, pretvaras u pepeo sve ono divno i sjajno, svu onu bozanstvenost plime osecanja koja je svaki put navirala, samo dok te vidim...samo dok te cujem...
Ne vidis moje rastrgano srce koje ti i dalje pruzam u mislima, u snovima...
I dalje te trazim u svakom svom snu, zelim da te dodirnem, da te zaglim, da te poljubim u ovoj hladnoj sneznoj noci, ali ti si daleko, a ipak tako blizu...
Ti si sada negde daleko, daleko u tvojoj oazi, u kojoj si samo ti, sam sa sobom... I ne slutis da svojim odlaskom gasis moje snove, pretvaras u pepeo sve ono divno i sjajno, svu onu bozanstvenost plime osecanja koja je svaki put navirala, samo dok te vidim...samo dok te cujem...
Ne vidis moje rastrgano srce koje ti i dalje pruzam u mislima, u snovima... I dalje te trazim u svakom svom snu, zelim da te dodirnem, da te zaglim, da te poljubim u ovoj hladnoj sneznoj noci, ali ti si daleko, a ipak tako blizu...
Nocas odlazis u neku zemlju meni nepoznatu, divlju, nedokucivu...
zemlju pustosi i zaborava... Koliko ce mi jos dugo vremena trebati za zaborav?
I da li se sve to moze zaboraviti?
Mislim ne. Samo ce vreme svojim lakim plastom tiho i necujno pokriti moju ljubav, a ona ce, ko dete, samo misliti da se igramo zmurke!
I izvirivace ispod plasta uvek onda kad cu to najmanje ocekivati...mislim, ko dete kad se igra zmurke...
Da li je sve ovo bila tvoja igra zmurke sa mojim osecanjima, sa mojim srcem...
Ti si izgleda mnogo voleo tu igru...hocu, necu...pronadji me...i ja sam te trazila, ponekad uzaludno, jer je kutak u kom si se skrivao, meni bio nepoznat, a onda si se iznenada pojavljivao i brzo trcao do mesta vikajuci...puj pike, ne vazi... a ja sam bila sretna da si tu, iako sam ponovo morala da zmurim...uvek iznova...
I sada kad zazmurim, mislim da sanjam najlepsi san... ti si u njemu, i izvirujes iz jednog kutka mog srca nasmejan i drag...o boze, zasto te ne vidim onakvog kakav stvarno jesi?
Moje misli uvek zalutaju u taj jedini deo moje duse, koji jos nije ranjen, koji jos uvek ima samo lepe uspomene na tebe...sve ostalo krvari..a mozda i ne zelim da idem na onu stranu gde se nalaze krvavi tragovi koje si ti ostavio za sobom..ne zelim da ih vidim... da ih osetim, jer svaki put jos vise bole te krvave rane...hocu da ih ostavim na miru da zacele, ako je to uopste moguce....ja zelim samo lepotu osecanja koju sam gajila prema tebi, ona je velicanstvena i zasluzuje da bude u mom secanju! Sve ostalo cu zaboraviti...
Neka zaboravim sve povrede tvoje, neka zaboravim sva ponizenja i sve neprospavane noci, neka zaboravim svu tugu i setu, svu onu odvratnu gomilu uvredljivih reci i pogleda... neka zaboravim!
A ovaj kutak koji sam jos uspela da sacuvam za secanje, neka ostane...u njega cu se rado vracati i ceznja ce se ponovo javljati, da te dodirnem, da te zagrlim, da osetim tvoje ruke i cujem tvoj glas...opet me nocas zoves! Dozivas moje misli k tebi, bas ti tako se hoce!
I bas neces iz inata da me ostavis na miru da sanjam...sada sam budna i gledam kroz ovu nasu okruglu kupolu kako mi se cak i mesecina ruga i ucini mi se kao da je jedna zvezda pala, ove tihe zimske noci, sve sanja a ja...ne mogu da spavam, ali ipak i ja sanjam...budna.
Na svim prozorima su svetla vec odavno pogasena...sta li to sanjaju moji sustanari?
Da li su im snovi isto tako ceznjivi i strani? Kako se u ovom krugu sanja? Htela bih znati da li se i u njihovim snovima sve vrti u krug, kao kod mene? Ali meni se vrti i u glavi, jer na drugoj strani ovog kruga, sanjas ti... tako blizu, a tako daleko si...sta li sanjas?
Znam, tu si i mozda nisi sam...ili jesi? Bas me briga ali volela bih da znam sta li nocas sanjas?
Da li me zoves u svoj san, pa zato od tuge ne mogu da spavam, jer si daleko a ipak tako blizu... kako to boli!... Gospode, da li te ima, zasto ga ovoliko volim i zasto toliko ceznem, ne mogu znati, odgovor ne postoji...
Plavi dim moje cigarete muti mi pogled, ne vidim vise nista pred sobom, oci mi zamaglele, i ovaj ekran vise ne vidim, samo ruke nekako nejasno, kako igraju po tastaturi...i tvoj lik, kako se tajanstveno uvlaci izmedju redova i cas se pojavi cas nestane a ja ga trazim, vise te ne vidim, nema te...Da li se to ponovo igras sa mnom?
Sad vidim jednog decaka razdraganog i nasmejanog, vragolasto se smeje i kaze: “Opet nisi mogla da me pronadjes, a ja sam bio tako blizu...bas si smotana!”
Gledam ga ocima punim ljubavi i kazem: “Nema veze, ja nikada necu moci da te pronadjem!” Mislim nema veze, opet cu da zmurim, uvek iznova, sve dok ne odrastem i shvatim, da i ja treba tako dobro da se sakrijem, pa da me vise nikada ne pronadjes!
Ej, ali ja izgleda ne zelim da se krijem! Ja bas mnogo volim da zmurim! Jer onda sanjam...
San mi polako krade java, zora svice a ja sanjam i puka tisina ovog naseg nam kruga ponovo me zacarava…tako si blizu a tako daleko! A sutra ces opet biti negde daleko i znam, svejedno ces mi biti tako blizu...koja je to ironija?
Zasto smo dosli u ovaj zacarani krug? I ova kuca je zacarana, sve se u njoj vrti u krug, pocev od stanova pa do stanara, vise ne znas ko ti je prvi komsija, a ko drugi, vise ih ne prepoznajes, jer se svi vrte u krug, zajedno sa ovom blagom mesecinom nestaju negde u krugu snova, od jednog kruga prave se dva i cini mi se, ja sam u jednom a ti u drugom, ili smo mi to u istom krugu? Nista vise ne znam...
Gle, u jednom stanu se pali svetlo, novi dan se radja, sanjas li jos...
sta li sanjas?
U crnpurastom plavetnilu novog dana
izranja moje sutra, s ukusom pepela i zara.
Nocas je izgoreo jos jedan delic mog bica,
a da to niko nije primetio, cak ni ja sama.
Jedino osecam kako me nesto u grlu gusi,
zamagljene oci, moje ruke koje prevrcu po tastaturi
i osecam tvoj dodir, stisak tvoje ruke, tvoj zagrljaj,
tvoj pogled
i osecam tugu...srecu...ceznju...bol i ljubav...
i osecam tebe kako te nema, a tako si blizu...!
Ove noci, izgori jos jedan deo mog tela!