TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

понедељак, 30. јул 2012.

RANO MOJA


RANO MOJA







Ispovedam pećine
U paučini zaborava
I tajni prolaz u seni mreža sećanja,
gde sam ostavila srce u plamenu.

I otišla
da ćutim
kao drveće na vetru
kroz ravnicu.

Ispovedam....

Tugu plamičaka na uzvišenjima,
Što osvetljavaju mesto u duši
gde gori vatra živa.

U tišini
Mrtve reči liče
na suzu.

A mir ove ispovesti
Je zakletva
na vernost, mestu
što treperi među zvezdama.





недеља, 29. јул 2012.

TUGA

TUGA



Imam jednu drugaricu, ime joj je TUGA... nije mi to nova prijateljica, poznajem je otkako za sebe znam al' uvek kada se sretnemo nekako je drugačija...a ja, ja sam uvek ista - zato me verovatno i posećuje često... probam da je prevarim, da se igram s njom pa zažmurim i brojim - pustim je da se skrije... ali pronađem je brzo, i ja kad se skrivam ona me nađe... i nije to tako samo dok se zmurke igramo, pokušala sam sve... i kada pevamo, u šetnju kad idemo... šta god da radimo - ona pobeđuje... jača je od mene... sa bolom u grudima, sa suzama u očima, sa jaukom na usnama - priznajem poraz... opet je pobedila...



BOL



BOL



Boli me ,
tvoja odsutnost,
praznina u tebi,
reči nedorečene,
a koje smo ,
trebali reći...

Boli me,
tvoja daljina,
kao da si stotinama,
kilometara daleko,
a tu si, ispred mene,
nem i zamišljen...

Boli me,
tvoj jedini odgovor,
na sva moja pitanja,
NE ZNAM,
Reč koju ,
mi jedino kažeš,
kao da je i ova noć,
bez svitanja...

Boli me,
kada te zagrlim,
a ti ne uzvratiš,
kada te poljubim,
a tebi je svejedno,
da li sam tu,
ili nisam...

Boli me ,
tvoja odsutnost,
praznina u tebi,
Boli me,
što ne  mogu,
da je popunim,
ovom ljubavlju,
što ti nudim...

Boli me,
tvoja izgubljenost,
tvoja osećanja,
koja ne vidim,
ne osetim,
volja koju gubiš,
za sebe,
za nas...

Samo,
kada bi mi rekao,
šta želiš,
šta da učinim,
pogled uputio,
osmehom pozdravio,
dodirnuo....

Ovako sam kriva,
a ne znam za šta,
ovako sam te željna,
i želim da ti se dam,
Sve bi učinila,
što se učiniti može,
Sve bi dala,
da znam,
šta želiš,
šta osećaš...

Boli me,
tvoja odsutnost,
praznina u tebi,
slutnja u meni,
koja se stvara,
Reč.. NE ZNAM...
koju osećam,
koja me razara...



IDI VEC JEDNOM

IDI VEC JEDNOM








Napolje iz moga ćutanja,
ti spodobo nerazgovetna,
Misliš,
da ja ne umem da vičem,
da lupam ,
druge da davim...
Ne diraj mi tišinu,
ne razglavljuj usne,
ne čupaj mi reči,
jer ih nemam kome reći...

Ma, marš napolje,
lajavi sine,
razvratna nakazo,
bedo pijana...
Vrata su ti još uvek otvorena,
Požuri,
i njih ću zaključati,
pa ćeš sa mnom ostati,
zaključan u tišini...

Pa da vidiš
kako se priča,
kako oči govore,
a ne kažu ništa,
Kako usne stisnute,
dok ne poplave,
ni uzdah ne ispuste,
Kako ruke,
lice znaju da dave,
razvlače,
Prave razne grimase...

Ma idi već jednom,
prokletinjo...
Nisi više deo mene,
nisam ja za tvoje vikanje,
tvoje veselje,
dok u meni trunu,
one neostvarene želje,
klovna bez svoje šatre,
marionete bez konca...

Idi...
ili ućuti...
Kvariš mi tišinu...






петак, 27. јул 2012.

IDEM



IDEM




Ako mi dozvoliš da odem, znaš li to, možda se nikada više neću vratiti...

Dosta sam ja gradila dvorce u oblacima..

Teško je na zemlji zadovoljavati se ruševinama...

Ako mi dozvoliš da odem...

Možda se izgubim na putu od ponosa do očaja ili zauvek zapnem između tvoje slabosti i svoga inata....

Najjača sam kada se naoružam slabostima...Tvojima... A tek svojima!!

Ako mi dozvoliš da odem...

Prodaću ti samoću.. Skupo.. Preskupo...

Kao što si ti meni šaku svoje ljubavi...

Znaš li šta me najviše plaši, ako mi dozvoliš da odem.

Možda ću otići sa osmehom....






понедељак, 23. јул 2012.

CEKAJ,STANI


CEKAJ,STANI




Čekaj,stani

Evo dlan moj

Krčag je i voda moja

Jutru tvome

I vidi

Moji koraci

Tvome vidu ištu

Puteve nove.

Pa lutaj

ako se dovoljno izgubiš

možda ćeš naći put,

po kome moji koraci vode

u tvoje želje


петак, 20. јул 2012.

KUKU MENI KUKU TEBI



Radujemo se, plačemo, kukamo, žalimo se, samujemo, družimo se – kako kada i kako ko.
Problemi i muke na sve strane, stislo, pritislo, ma samo što ne puknemo.
U tim momentima, kada smo ubeđeni da smo dotakli dno, ma kakvo dno, davimo se u blatu, e onda zaboravimo na jednu veoma važnu sitnicu – živi smo happy

Smrt nije baš omiljena tema, nije ni zgodna da se o njoj piše. Nekako je u prirodi čoveka da misli da može da je pobedi, ovako onako, da zasluži svojim delima sećanje svojih bližnjih, komšiluka ili čitavog naroda u boljem slučaju, a u međuvremenu da novcem produži sebi mladost i lepotu, obezbedi zdravlje.
Iako mnogo energije i truda uložimo da taj trenutak bar odložimo, on neminovno dođe – kuc, kuc, ko je.
Kraj, The end, Ende, nema više.

Ne, ne pada mi na pamet da bilo koga plašim, uključujući samu sebe, samo razmišljam, šta onda kada se to desi.

Da li je depresivno i nemoralno, da nije malo bolesno, razmišljati – šta će biti kada umremo affraid
To je ponekad stvar tradicije, kulture, običaja. U onim godinama naše istorije, o kojima se sada i ne priča mnogo, bar ne povoljno, od šezdesetih do devedesetih godina prošlog veka, nekako je bilo lakše umreti, bar kada je organizacija u pitanju.
Manje više su svi bili zaposleni, preduzeća (ne firme) su dobro poslovale, sindikati su se bavili svim drugim poslovima samo ne štrajkovima.
I kada se desi to kuc-kuc, nekako se nađu, u to vreme su se zvali drugovi (nikako kolege) da pomognu, sve organizuju, preduzeće da isplati sve troškove.
One starije su zbrinjavali članove porodice, kako su znali i mogli.

Sad sledi priča HeartHearthappyHeartHeart


Tamo negde sedamdestih godina, kada je sve bilo mnogo lakše i drugačije, da ne tražim neki drugi izraz, kada je Amarilis bila devojčurak, imala je drugaricu po imenu Sonja. Sonja je bila veoma fina devojčica a imala je i finu baku, koja se zvala, a kako bi, baš prikladno baka Milica. Što bi deca danas rekla baka Milica je imala 100 godina, tako to deci izgleda. Ali nije, baka Milica je imala sedamdeset i neku. Bila je prava bakica, kao iz bajke ili iz filmova, sede kose, kao snegom prekrivene, sitna, nežna, mršava, toliko krhka da ste mogli da pomislite da će se raspasti ako napravi neki nagli pokret. Mi devojčice smo je obožavale, nekako smo se osećale lepo u njenom prisustvu. Iako u tom uzrastu sva deca žele da budu sama, da bi mogla da razmenjuju svoje priče i tajne, smišljaju nestašluke, baka Miličino prisustvo nikome nije smetalo, naprotiv, bilo je više nego poželjno. Uglavnom se nije mešala, bila je tu heklala, iznosila svoje vanilice, gurabije, štrudle i umela da se nasmeši kada je to najpotrebnije.

Naravno zakucalo je i na baka Milicina vrata.
Ono što je važno u ovoj priči je kako su se Sonja, njen brat i njeni roditelji ponašali. O, bili su tužni, neizmerno tužni, ali istovremeno su bili ponosni, na mahove, koliko to čudno zvuči, gordi ali ozarenih lica, u trenucima kada bi se prisetili neke lepe uspomene ili anegdote.
A kada su ljudi prilazili i pitali, da li je potrebna neka pomoć, sledio je odgovor, koji je sve ostavljao u totalnom šoku:
- Nema potrebe, baka Milica je sve organizovala.
Da, baka Milica je, kažu, znala da je vreme, pozvala svoje najmilije, rekla svakom ponaosob šta je imala. Dala je svakom pisamce sa par reči i spiskom nekim svojih dragih predmeta, koje im je namenila, dala telefon institucije sa kojom je dogovorila (i platila) sve aranžmane oko svog odlaska i otišla u bolnicu da se više ne vrati.
Eto to je ta priča. Nadam se da vas nisam rastužila, baka Milica to sigurno ne bi želela.

P.S. wonder Otkud da mi ovo padne na pamethappy  pročitala sam tekst da sve više Britanaca ostavlja u testamentu svoje internet lozinke i šifre( Facebook, blogove i sve ostalo). Pa, eto!

http://tasana065-zivot.blogspot.com

Kako su naši stari govorili – samo neka ide redom.




четвртак, 19. јул 2012.





Toliko mnogo te nema u ovom mom ničemu da je jedino moguće ne izdržati sve to.
Opet se ne smejem. Jel' znaš da je za osmeh potrebno 13, a za mrštenje 39 mišića? Ja ovih 39 pošteno izrabljujem.
Postajem polako persona non grata. To je prvi izraz koji sam naučila iz latinskog. Lažem, drugi. Prvo sam naučila lupus in fabula. Hoćes li ikada više biti lupus in fabula?
Eh, Lupus. Buba Lenja koju neću ni da pominjem. Učili smo taj latinski zajedno. Postao je junak iz one homo homini...
Ma pusti latinski.

Htela sam da ti kažem da sam izgubila veru. Svaku veru. Boga neću ni da pominjem, on nema nikakve veze sa tim. A i znaš šta mislim o njemu.
Kad izgubiš veru onda postaje lako. Nesreća daje pravo na sve. Drugima je teško. Zbog toga ti to pričam. Ali nema te u onom staklenom izlogu kafića da ti sve ovo namršteno sručim. Da me uzaludno ubeđuješ u suprotno.
Imam samo neku ordinaciju u kojoj stalno curi česma. Ne mrzim ga, a rekao si da hoću. Mislim da se, još uvek, plaši da mi priđe. Kaže da bih se raspala kada bi neko to prebrzo učinio. Često ćuti, a ja ne volim da delim tišinu sa ljudima koji mi nisu bliski, pa onda pričam gomilu gluposti. Jel' se sećas da sam te na prvom sastanku zamolila da konačno ućutiš, jer si neprekidno govorio o nekom restoranu i užegloj ribi? Kakva glupost. Šta nervoza učini čoveku. Ja sam ćutala, baš zbog bliskosti koja se osećala. Sad ćutim jer više ništa ne osećam. Ali ne mogu sada o tome.
Želim garsonjeru preko puta parka. Sa aparatom za kafu i muzikom u tuš kabini. I zlatnog retrivera. Želim još mnogo toga da ti kažem, a mogu samo ovde da zapišem. Samoj sebi i nekim dragim ljudima čija lica nisam videla, ali nam se misli prepliću.
Ne brini, nije sve ovo samo tebi upućeno. Volim to drugo lice jednine. A volela bih da si u njemu baš ti. To moje drugo lice jednine koje je nestalo u trećem licu množine. Ali tako su stvari postavljene i tako treba da bude.
Ne žalim se. Uvek mora da ostane neko ko će da piše o tome.
To sam ja.
To jebeno prvo lice jednine.





DOBRO SAM NE BRINI


DOBRO SAM NE BRINI



Ja sam dobro. Prokleto dobro.
Ogledam se svakoga jutra.
Ulažem napor da od svog lica napravim nešto.
Podešavam venecijanere prema raspoloženju.
Trenutno su na pola puta do dobrog.
Prebrojavam knjige i diskove. Na prste, leve ruke, i prijatelje.
Poznajem sve pse u parku. Psujem golubove.
Čitam vikend izdanja dnevnih novina.
Slušam rokere koji pevaju džez.
Izbegavam Bukovskog i sve što miriše na bivšu ljubav.

Jedna sahrana, jedan dejt, nekoliko svađja sa prijateljima, posao, džez klub i pivo, kafe-galerija i špricer.
Izmeđju, krempite sa jagodama.

Okolo ljudi polažu ispite, otplaćuju kredite, štede za letovanje, vode ljubav, piju lekove da što pre ozdrave, uče strane jezike, smišljaju imena dece...

Ja, i dalje, prelistavam TV program, čekam u redu za bioskopsku kartu, brojim korake od kuće do Bulevara, učim još jednu ljubavnu pesmu napamet i pevušim onu "ne postoji on"...

Dobro sam, stvarno dobro. Još uvek sa flasterom na srcu. Onim najmanjim.
I flasterom i srcem.

Tu sam. I čekam. Da se desi. Samo da se desi.
Nešto. Bilo kako.
Nekad.
Uskoro.
Što pre...


MOJA DIJAGNOZA

MOJA DIJAGNOZA




Ne mogu više da gledam kako mi stvari izmiču iz ruku. Bez razloga, neprirodno, nepravedno. Vidim sebe kako pružam ruke visoko, kako pokušavam da dohvatim želje, kako nestrpljivo čekam... svoj život.
Bol se stidljivo vraća ispod moje bluze. Ponovo hodam da umorim nemir. Sanjam snove u kojima nema vazduha. Savladava me gravitacija dok izranjam iz kreveta.
Ćutim u svom ćošku i bacam pogled na telefon. Pa kroz prozor. Čitam o čoveku u mraku koji odagnava misli smišljajući sulude priče. Isto se dešava i u mom odsustvu svetla. A u tvom? Ima li kod tebe ičega osim mraka?
Onda se setim svih onih mirnih dana koji nisu zavaravali srećom. Žudim za njima.
Kako ću izdržati još jedno tvoje odsustvo? Pristajem i na grupisanje samo da bi mi objasnio zašto se sve ovo ponovo dešava.
Pusti bedne izgovore, sve smo ih istrošili. Zar ne možemo da uvedemo novu dijagnozu - "devojka koja nema sreće" umesto floskule kao što je anticipativna anksioznost? Strah od stvari koje se neće desiti. A šta se dogodi kad se one stvarno ne dese? Kako se onda to zove?
Pošalji mi razglednicu sa objašnjenjem. I telegram sa terapijom.

Biću u kući koju treba da napustim. Izlaziću sa čovekom koji se pravi da ne postojim. Živeću život koji se samo tako zove. Smišljaću priče koje gase mrak. Šetaću kroz neki park.
Pronađi me čim se vratiš. Imaš moj broj.
Ja imam samo sebe...



NE OKRECI SE





Ne okreći se! Ne okreći se ni slučajno!
Iza je samo senka onoga što je ispred tebe.

Ne zatvaraj oči! Ne zatvaraj oči ni na sekund!
Zažmuri zbog prvog poljupca, ne zbog prizivanja sećanja.

Kako bi bilo lako napraviti taj polukrug unazad.
Piruetu sa pogledom u pre.

Samo još jednom
Samo još jednom

I onda još jednom

Još jednom

Još...

Jednom...

Dok ne shvatiš da se vrtiš u krug.

Kako je teško napraviti još jedan korak napred kad nemaš nekog da te drži za ruku...


MOGU I BEZ TEBE



MOGU I BEZ TEBE



Stajala sam na prstima pokušavajući da budem dovoljno velika da zaslužim taj poljubac.
Te poljupce.
U mom novom hodniku. U mom novom životu.
U tvom skučenom zagrljaju.
Uzalud sam se propinjala pokušavajući da otopim zimu sa tvog lica.
Ostavio si mi ukus nezrelosti na usnama. Dilemu na ramenima. Sujetu na obrazima.
Promenio mi život od hodnika do kuhinje pokušavajući da pronađeš najbezbolniji izlaz iz istine.
Nemoj da brineš.
Ja sam ovo davno prebolela.
To, da nema ljubavi ili boga.
Za mene.
Moje zakrpljeno srce ne može više da se slomi.
Tvoje, nažalost, više ne može ni da se zakrpi.
Idem dalje, mehanizam mi je suviše dobro poznat.
Hodam novim ulicama. Čekam sneg i sunce, miris drva za potpalu, zimsku komplilaciju filmova, brojanje pahulja u okviru mog prozora, rođendan, dan kada je umro Deda Mraz i odlazak u grad mog života.
Vidiš da imam plan.
Moguće je i bez tebe.
Kao i do sada.
Kao i nadalje.
Kao zauvek.


TO NISI TI

TO NISI TI





Neko novi nezasluženo odmara u mom krevetu dok ja buljim u TV.
Neko novi ljubi sve ožilljke na mojoj koži dok razmišljam o prljavim prozorima.
Neko novi deli pivo sa mnom koja ne želi ništa da deli.
Neko novi kaže da mu se sviđam u prostoru koji mu se sviđa.
Neko novi ne pita ništa devojku koja spava.
Neko novi ima plan.
Ja samo sedim i ćutim.
I zastenjem kad se to od mene očekuje.
Ne trudim se i ne objašnjavam.
Ali znam jedno.
Neko novi nije on.
I zastenjem neočekivano