TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

четвртак, 13. децембар 2012.

ZAKRPA






" Moj ceo život je iz nekih zakrpa... Sve nešto na sitno, na kratko i pomalo... To nije ono.... ali, šta mogu... Neki život ipak jeste...
Godine prodju i svaka žena skrpi neki život... Ima tu svačega... Al' ima , Boga mi , i lepih komada...!
Malo je života bez šavova i zakrpa. Ne može! Čovek je proklet! On bi hteo i dugo da živi i da mu bude lepo.... E, a to je malo teže... Ne može! Može dugo, ali iz parčića....."

Duško Radovic




понедељак, 10. децембар 2012.

PISMO DEDA MRAZU 2013



PISMO DEDA MRAZU 2013




Dragi Deda Mraze,

Ja i dalje hoću da verujem da ti postojiš. Samo da znaš, pozvala sam dimničare da očiste odžak, tako da ako se odlučiš da se spustiš kroz njega, znaj da nećeš ispasti iz njega crn kao ugarak.

Za irvase sam pripremila hranu, a ako treba da prespavaju ni to nije problem, ima mesta ispred garaže, a ako je hladno namestićemo im toplo ćebence, pa ćemo da ih smestimo unutra. Za sanke isto imaš obezbeđeno mesto, a parking ne naplaćujem.

Nemoj da mi zameriš što ove godine ne kitim jelku. Lepi su to običaji, ali su meni dosadili. Razlog je taj što ne mogu da se maltretiram da bez auta vučem veeeeeliku jelku sa busenom sa udaljene pijace. Veštačke jelke ne volim, to znaš od ranije.

Kad dođeš kod mene dočekaće te puno raznobojnog cveća, jer sam rešila da baš to šareno cveće bude simbol raznovrsnosti u godini koja dolazi.

Nadam se da nemaš neke posebne navike, pošto ne volim da ispunjavam hirove. Kod mene ćeš se osećati kao u svojoj kući, pa se tako i ponašaj. Znam ja da ti žuriš i da ne možeš kod svakog deteta baš puno da se zadržiš, ali valjda ćeš ostati toliko da popričamo o tvojim putovanjima i o tome kakvu decu si upoznao do sada i šta sve ona žele. Spremiću ti pravu pravcijatu toplu čokoladu, a ne onu što popijem kad god odem negde sa drugarima. To ti je neki lepljivi topli puding. Bljak. Spremila sam i sitne kolače, znam da to voliš. A spakovaću ti ih u jednu kutiju od engleskog keksa da poneseš, da se zasladiš kada ogladniš usput.

Znaš, ja imam puno želja, ali nekako hoću da mi se ostvare one koje najviše zavise od mene. Ti možeš da mi pomogneš u tome. Ipak si ti malo i dobra vila, pa možeš tu i tamo da zamahneš čarobnim štapićem i da me se setiš.



U ovoj godini sam bila prilično dobra. Ja sam uvek dobra, samo poludim kada me drugi iznerviraju. Zato i gledam da se ne sekiram zbog drugih. Te tete i čike koji vole da sekiraju druge nisu dobre tete i čike, pa sam ja rešila da ih ingorišem. Ne mogu da ti se pohvalim da sam baš puno toga pametnog uradila u ovoj godini, osim možda nekoliko stvari. Ono što si mi govorio ranije, to sam potpuno usvojila. Sada poštujem sebe u potpunosti i nikada nikome ne dam na sebe. Neki ljudi su me odbacili zbog toga, neki su me zaboravili, ali to je tako i ja to prihvatam. Bila sam i nevaljala. Ne bih ja bila ja da nisam, hehehehe. Ali, to su oni sitni nevaljaluci koji ne čine nažao drugim ljudima.

U 2013. godini ima mnogo toga što ja hoću, ali nije baš sve u mojoj moći. Prvo što ću da uradim je da ću da izvadim onaj novi pasoš da bih mogla da putujem. Svi gradovi u koje ću da putujem će počinjati na slovo B. Ono što je sasvim izvesno je da će jedan od gradova biti Berlin. Ima već 20 godina kako hoću da odem tamo i to ću konačno i ostvariti ove godine. Zbog toga, Deda Mraze, sešću i obnoviću nemački jezik. Volim kada odem negde da razumem o čemu pričaju ljudi. Čitaću još više nego što sada čitam, pisaću nešto ređe nego što čitam, ali češće nego sada, a najmanje ću govoriti. Znaš, ja sam odavno shvatila da nema puno kvalitetnih sagovornika i zato neću da trošim svoje vreme na glupe priče i to da bih ispala ljubazna. Ljudi ionako ne poštuju granice koje im postaviš, tako da s vremena na vreme, to ću im staviti do znanja. Ja sam i dobar slušalac i dobar sagovornik, ali nije svako vredan niti slušanja, niti moje priče. E, proučiću i istoriju XIX veka, jer to već dugo odlažem, a to znanje mi nedostaje.

Ono u čemu ti možeš da mi pomogneš je da baciš zlatnog praha kada magija počinje da nestaje i kada ljudi počinju da gube fine, tanane niti koje ih povezuju i kada počinju da se zatvaraju i da beže u sebe. Ima mnogo meni dragih ljudi do kojih teško mogu da doprem. Oni su se nekako sakrili u sebe i ja više ne znam šta da radim da ih probudim. I pomozi mi u mojoj želji da mi se više nikada ne obrate oni koje ne želim da vidim u svom životu. Istina je, ima i takvih. Kod mene je sve prema zasluzi. Znaš da ne volim isprazne reči i obećanja koja nisu potkrepljena delima.

Meni nedostaju ljudi slični meni. Zato, molim te pomozi mi, da se prepoznamo u ovoj masi drugih. Ti znaš, ja još verujem u onu idealnu kosmičku ljubav, i dan kada ću prestati da verujem će biti moj poslednji dan na Zemlji. Zato što verujem, zato znam da ću je naći. Znam i da to možda neće biti 2013. godine, ali osećam da će to biti godina koja će mi doneti početke, jer sam svesna da su svi „repovi“ prošlosti iza mene. Ja sam tako odlučila.

Pogledaj me i seti me se kada tražim posao, jer znaš koliko je teška situacija sa nama koji nešto vredimo, a nećemo da prihvatimo kontra Pigmalione opšteg mulja, kao lučonoše. Ne tražim karijeru, jer karijera zavisi od drugih, tražim običan, a relativno pristojan posao koji će mi zadavati što manje glavobolja i koji neću nositi kući. Po mogućstvu da ima kraj radnog vremena, jer ja ne živim da bih radila. Uostalom, posao u klasičnom smislu ne bih ni tražila da sam rođena bogata.

Ono što želim sebi želim i drugima, a to je da me zdravlje dobro služi, da se svako jutro budim nasmejanog lica i radujem novom danu, da uživam u svakom trenutku koji će mi biti divna uspomena na prošle dane i da te trenutke podelim sa onima koje volim i onima koje ću tek da zavolim.

I daj, ispuni mi već jednom želju da na svoj rođendan inkasiram dovoljno novca da kupim jedan dobar digitalac. Kako bre da putujem u daleke svetove bez digitalnog oka? Znaš koliko volim fotografiju i koliko sam teoretski potkovana, a opet, slaba mi je realizacija do sada.

Ma, mogu ja da ti napišem roman, ali zamisli kada bi ti svako od nas rekao baš sve. Pa ne možeš ti baš sve želje da nam ispuniš.

Zato mi ispuni sve moje plemenite želje i biću ti zahvalna.

Ljubi te tvoja,
Retka Zverka




Maznuto sa

http://retkazverka.blogspot.com/2009/12/pismo-deda-mrazu.html





UVEK SAM SE PLASIO DA TI TEPAM





Uvek sam se plašio da ti tepam
Plašio se uvek da ti kosu držim u ruci
Prestrašen bio da naglo možeš da se okreneš
i da mi uhvatiš nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupavo verovao
da ću ako ti ruku na rame stavim
da ću ako ti prstima čelo dodirnem
da ću ako ti u tople oči grudi slijem
da ću izgubiti sebe.
Sad kad si otišla imam sebe, isuviše...



od Zorana Radmilovica



среда, 5. децембар 2012.

PREVARICU VREME


PREVARICU VREME




Jednom,
kad sećanja bude više
nego želja
učiniću sve
da prevarim vreme,
da umesto napred,
ono unatrag krene.
Spaliću zato uspomene
da samo pepeo ostane.
A onda,
moraću da opet budem mlada,
smišljaću iznova
ljubavne zavete
i želeću ponovo da te sretnem
pod lipom u junu, kao nekad.
Kad jednom, iz pepela,
moj novi svet iznikne
biće lepši od ovog sad
a biće isti kao on,
ali on biće, a ovaj bio je.
Zato,
spaliću sve
da bi opet moglo
da bude kao pre.






PAZI


PAZI



Pazi
kako me uzimaš,
ja se dajem samo cela.
Ne veruj zato
mom nežnom osmehu,
zamišljenom pogledu
i šapatu.
Ne veruj
nijednoj varci tela,
ono hoće da te obmane
neopreznog
dok misliš
kako ti mene osvajaš.
U samo jednom treptaju
pretvoriću se u buktinju,
u nevestu ispod plamenog vela,
u kraljicu, a ne u robinju.
Zato pazi
kako me uzimaš,
budi spreman
sve da izgubiš,
da poslednji put ljubiš
i osvajaš.
Znaj,
ja sve uzimam
jer se i dajem
cela.



недеља, 4. новембар 2012.

KO CE ZNATI


KO CE ZNATI



Ko će znati vremenu kraj,
vetru put, tišini ime,
i šta je to
što meni podgriza misli i razara san?
Svake noći podmukli gosti dođu
nevidljivi, nečujni,
i ognjenim peskom mi zaspu usta i oči.

I dok se uporno hvatam za sećanja
svetla neba, muškoga hoda,
plodne samoće, i dela,-
oni stoje više moje glave, nevidljivi, nečujni;
čekaju da bude
mrtvo telo u mrtvom mraku.

Al’ mene jutro izbavlja i diže
nebeskim suncem, vodom, mladim lišćem;
muzika me vida;
i pramen nestalna dima u daljini;
krepi nadu;
seća na dane kad sam znala za radost



субота, 3. новембар 2012.

NEMOZES MI AMA BAS NISTA


NEMOZES MI AMA BAS NISTA



Znam,misliš me slomiti,ovo malo duše ranjene uništiti ...
pokoriti,ali ti ne ide..jer..ne..nedam se..još u meni ima snage za nove pobede..još hrabro posrćem i ustajem..pokušavaj..uzalud ti je sve..još sam ponosna kao i pre..još glavu podižem...svaki put samo sam snažnija i jača..moje srce je čisto..moja duša iskrena..ne žalim,ništa,ne..još u meni snage ima za nove pobede..vređaj..gazi..tu sam..ja sam još uvek ja..i ništa mi ne možeš..













уторак, 30. октобар 2012.

NIKO TE NE POZNAJE KAO JA

NIKO TE NE POZNAJE KAO JA




U tebi su nocas
zaspali,
svi moji ideali,
moji neostvareni snovi
i jedna zemlja daleka
koja me doziva
celog zivota,
i koja me ceka....

U dusi snenoj
cudljiva i nestvarna,
moja oaza zivota
koju sam pronasla
u trenutku ocaja,
sakrivena od sveta
netaknuta,divlja priroda
samo meni znana....

Jer niko te ne poznaje
kao ja,
tvoje bice za druge je
vrela pustinja
po kojoj niko nije
imao hrabrosti da zakoraci
jer se plase
kada ti se pogled naoblaci
i oluja zakloni
osmeh na tvom licu....

Cudno...
ja se nisam uplasila
divljine u tebi
niti sam ustukla 
pred pogledom koji seva,
i glasom koji grmi
dok sa visine posmatras
smrtnike u tvojoj blizini...

Znam...jednom si voleo
i tu ljubav izgubio...
ali pusti ove noci
da kroz tvoje srce prodjem
lagano setajuci,
i da u njemu posejem 
jedno malo zrnce nade
u neke bolje i sretnije dane...

i mozda...mozda me zavolis...
ako uspem u pokusaju
da u tebi pripitomim divlje zveri
i sa dlana kisu prospem
tamo gde nikada nije pala....

...I mozda ces piti vodu sa mog dlana



субота, 20. октобар 2012.

SAMOCA



SAMOCA





Prekaljena je
ova samoća,
Kao najoštriji mač,
u svojim koricama,
Zarđala,
zapekla,
od sopstvene,
neobrisane krvi
na njima,
Sedamdeset i sedam
puta kovana,
i samo u rukama,
svog kovača
bila upotrebljena,
Prekaljena,
u živoj vatri,
surovih sudbina...

A sada krta,
lomljiva,
Boli svaki ubod,
svaki rez,
Slučajni i namerni,
prošlih godina,
Svaki dodir,
hladnog čelika,
na golim grudima,
Podseća,
kako je gorka,
ova praznina,
Ova samoća,
koja ništa ne obećava,
samo oduzima,
Nedužnim,
napaćenim,
ovo malo života...

Boli,
svaka pala zvezda,
sa ovog tamnog neba,
u mojim očima...







MOZDA...JEDNOM...

MOZDA...JEDNOM...


Pobacala  sam noćas sve svoje hartije 

odložila pero. 

Pustila da ti prsti pišu po mom telu, 

neka je prazna stranica, 

neka je reč, jedna rečenica, napiši pesmu. 

Ako mi tvoja gramatika povredi kožu, 

ako uzdahnem, ako jauknem, 

neka ti zagrljaj bude još jači. 

I ako tvoji prsti stanu da mucaju, 

umoči ih u noć i počni iznova. 

Popuni moje margine, 

uguši me jezičkim pravilima, 

ispravi slovne greške ovog ludila koje stvaraš, 

usnama izbriši sve čemu tu nije mesto. 

Pod tvojim prstima nastaje štivo koje me čita, 

napisano ima uvid u stranice mog života

oživele tvojim dodirom u noći.

Jednom...

Mozda...





JESAM LI POGRESILA


JESAM LI POGRESILA



Dok te pratim
tamnom stranom meseca....
pitam se....

Cemu tajne
ako ih ne krijemo
daleko od 
tudjih 
radoznalih pogleda
prosipajuci
lazi,drugima
da jedno drugom
nista ne znacimo....

Cemu stid
ako je samo
najobicnija varka
privid,
dusa zeljnih
da nad njima
neko ko ume,
ljubavlju vlada...

Cemu sad
takve misli,
kad srce mi 
govori....
da si  moj
i ovaj put
ne dam da 
razum unisti
magiju trenutka
dok te
gledam...

Dok te pratim
tamnom stranom meseca....
pitam se....jesam li pogresila....




OTKUCAJI VREMENA


OTKUCAJI VREMENA


Dugi jecaji
violine u jesen,
dotiču srce..
Kad ponoć otkuca
Stari sat
drhtavo i nežno,
stiskam uspomene,
bez suza,bez glasa
i krenuh,
prepuštajući se vetru
da me nosi 
kao ovo opalo lišće
u beskraj...

I dok zvone satovi u gradu,
ne dam da me vreme zavara,
znam da vreme 
neumitno prolazi,
al svejedno ,
ja ću čekati 
i sutra kao i danas.
Od sećanja ne mogu pobeći,
niti želim,
to je sve što imam..
Telom si daleko,
al duša je zauvek 
sa mnom ostala.




петак, 19. октобар 2012.

KO SI TI

KO SI TI





Ti si bio taj
koji me naucio...da citam 
izmedu redova 
...
i da pisem iz duse....
Ti si bio i ostao
ime iz mojih snova
delic mojih mastanja
i mrvica srece
koju sam na trenutke imala....
Ti ...cije se ime
sapatom izgovara
miljenik zena i Bogova
e bas ti...i ovo malo
razuma nedam ti
...
Ti... koji letis 
na krilima slobode 
i osvajas plave svodove 
i siroke ravnice...
dok ja sanjam sirom
otvorenih ociju...
pricu koja nikada nije
ni zapocela...



четвртак, 18. октобар 2012.

GORKI UKUS

GORKI UKUS




Ne možeš 
mi oduzeti,
Magiju snova,
I tek tako otići,
U neka druga,
Ne možeš,
Zatvoriti ,
Vrata od mojih,
Zaboravio si
Sećanja...

I sve ono 
Što ostaje posle tebe,
I sve ono sto je u meni,
I sve ono sto smo imali,
I ljubavlju to zvali...

Ne,
Ne možes 
mi ništa oduzeti...

Možes mi,
...Samo dati...

...gorki...

UKUS

SECANJA

I

GORCINE



среда, 17. октобар 2012.

POPICU TI SNOVE


POPICU TI SNOVE




Zivis tamo nekim cudnim zivotom
ogradzen plotom od neprospavanih noci,
iscedzen sok od mesecevih trski
stoji ti pored pera, mrski su ti dani,
dok natapas oci mirisom magle
vani svicu bestidne
 zore.

Ustani!
Otvori Afroditina vrata.
Pocni opsivati jutra okvirima
od zlata.

Natoci i meni malo tvojih snova,
Opicemo se i razbijati tugu.
Na crepovima krova slikacemo
dugu i cup ljubavi.

Pridzi mi,
ogrni me tvojim slovom i
okuj me suzama, stavi svoj
osmeh na moje oci
pijane, 
i natoci jos jednu, picu tvoje
snove sve dok
ne svane. 



NISAM NICIJA




NISAM NICIJA


Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
Ja sam nicija
i nikada svacija...
Jer ostalo je u meni
jos malo od ponosa...
mada...znam...
da tako ne izgledam
dok drugima 
osmeh poklanjam...
Naucila sam vremenom
da sakrijem suze
u svojim ocima...

Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
i evo jesen
vec kuca na vratima
duse moje...
a sat odbrojava
i upozorava,da nemam
vise onih osamnaest
kao nekada...
i pad sa oblaka
moze biti presudan
za moja osecanja...

Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
a ti me pozivas
da jos jednom zaigram
varalice moja...Prihvatam,
jer od tebe ja sam ucila
da poslednju kartu
ne otvaram...
Blefiram i dobijam
ali nisam sretna...
Smejem se 
a plakala bih
jer boli me....
to, sto noci ove
nikome ne pripadam...

Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
Ja sam nicija....





A HTELI SMO


A HTELI SMO





Nije Bog zna šta ostalo posle nas... 

Zapravo, ništa naspram onog što smo imali... 

Ostala su mesta na koja nikad nismo otišli... 

A hteli smo... 

Ostali su filmovi koje nikad nismo pogledali... 

Planirali smo, zajedno... 

Ostali su snovi koje nikad nismo dosanjali... 

Trebali smo... 

Bili su to dobri snovi... 

Ostali su zaveti koje nikad nismo ispunili... 

Obećali smo... 

Prekršili smo... 

Ostali su zalasci sunca koje nikad nismo dočekali zajedno... 

Želeli smo... 

Nije nam se dalo... 

Ostale su neke laži, poneka istina... 

Poneka slika... Poneko sećanje... 

Ali nije kraj... 

Htećemo opet... 

Planiraćemo... 

Sanjaćemo... 

Davaćemo obećanja... 

Želećemo opet... 

Ja druge snove... 

Ti druge žene... 

Al' uvek ćemo potajno želeti jedno drugo...







уторак, 16. октобар 2012.

SUZE U OKU

SUZE U OKU



U njenom je oku...nocas
suza zaspala...
Potekla iz reke tuge
i pod dugim trepavicama
se zaustavila,
ostavljajuci svetlucavi trag
po praznom hodniku
duse njene,
kroz koji je prosla
dok se u mukama
na izvoru bola radjala...
Ta suza mala
tako ziva i okrutno vrela
od mirnih snova
namucenu dusu deli i rastavlja...

Ogoljena istina
suzama isprana rodila je osecanje
u usnuloj zeni....
za koje nije ni slutila
da upravo njoj pripada....
Sa oblaka je korak napravila
dok se noc uzdizala
okupana mesecinom i zvezdama...
pravo u predvorje
pakla
spoznajuci sopstveni strah
ispleten rukama
aveti iz proslosti
i nekih novih potonulih nada....

Nekada davno pred njenim
malenim stopalima
beze rasuto bezbroj latica
crvenih ruza
a sad je drhteci gazila trnje
guseci krik sto se hteo otrgnuti
sa pomodrelih usana....
Ponoc...gluvo doba
a njena senka poljima luta
ostavljajuci bez daha
spodobe i nakaze
sto se u cudu nadjose
gledajuci siluetu andjela
prognanog iz raja....
Nocas...jedna dusa
zauvek prekrivena
paucinom zaborava...
mir ne nalazi...
dok joj u oku
suza spava....



понедељак, 15. октобар 2012.

DAJ MI SNAGE


DAJ MI SNAGE




Daj mi snage... 
Da volim i kad je teško 
Da praštam i kad nemam snage 
Da želim i kad nastupe suše 
Daj mi snage... 
Da verujem i kad ne čujem zvona 
Da nađem put i kad se izgubim 
Da se molim i kad nas nema 
Daj mi snage... 
Da izdržim i kad stanem 
Da plivam i kad tonem 
Da se dignem i kad padnem 
Daj mi snage 
Da prepoznam boje boli 
Da vidim koliko me ko voli 
Da ćutim i kad bi nešto rekla 
Daj mi snage...






субота, 13. октобар 2012.

BOLIS ME



BOLIS ME




Bolis me...
ah kako prokleto me bolis
tu negde blizu srca,
koje vise ne ume da kuca
kao sto je nekad pre...
Bolis me...
u sumrak,u svitanje,
i prazninu u dusi
nista ne moze da popuni
dok na lice navlacim
jos jedan lazni osmeh...
Bolis me...
dok cutim i za vazduh 
se borim,
da ne vide prijatelji moji
da o tebi jos uvek sanjam....
da te jos uvek volim...
Bolis me...
dok suze krijem
i ljubav precutkujem
a lik tvoj zatreperi
u oblaku dima,jos jedne
cigarete,sto dogoreva
medj mojim prstima.....
Bolis me...
i ti to znas....




LOMLJIVO

LOMLJIVO





Pazljivo....
Na srcu mome
pise...Lomljivo...

a ti bi se igrao
jer se decak
u tebi probudio....

Pazljivo...
Citaj sto je napisano
i ne gazi
po mojim secanjima
i ne kidaj
latice
mojim cvetovoma
tek izniklim po vrtovima
u mojim snovima....

Pazljivo...ne dotici
tamo,
gde ne bi trebao...

ne zalazi
u dusu moju,
jer oboje znamo
sta ce biti
kada budes odlazio....

Pazljivo...
na srcu mome

pise...Lomljivo....






четвртак, 11. октобар 2012.

ZELIM




ZELIM



Zelim na trenutak te hladne okove tvog lica skinuti... 
Na tren samo u tvoje oci pogledati... 
Osetiti njihov sjaj... 
Njihovu toplinu ... 
Samo na tren... 
Pa neka sam posle celi zivot prokleta... 
Neka se posle mojom dusom igraju vetrovi... 
Nose je talasi, prekriju snegovi... 
Neka me ... 
Ali samo na tren zelim osetiti... 
 .....
Samo na tren....




среда, 10. октобар 2012.

OSUDA

OSUDA




Osuđivali,
a nisu razumeli...
Osuđivali su me,
za moje reči,
pesme ne napisane,
Osuđivali su me ,
za moje misli,
ruke ne ispružene...

Osuđivali su me,
čak i za poglede,
poglede ne upućene,
Osuđivali i za maštu,
u koju sam se sakrila,
i za bol, koju su mi oni naneli...

Osuđivali,
a nisu razumeli...
Osuđivali,
ali mi ŽELJE I SNOVE...
nisu uzeli...



PUT


PUT




Žena je kao reka,uvek nadje put.

Bila sam  prisiljena da zatvorim vrata na pola
Dugo sam,živela pod pokrivačem samoće izatkanim od bola i besmislenosti života...po kazni koju sam nemilosrdno sebi izrekla.
A onda sam vaskrsla,iznenadivši i sebe samu.
Stekla dovoljnu hrabrost da na ruševinama prošlog života ponovo trasiram vlastiti put.
Neverovatna umešnost je potrebna graditelju da od porušenog materijala iznova napravi gradjevinu dostojnu lične snage.

Pravo je umeće izrovarene delove uklopiti u zamišljenu grandioznu celinu koja svojom monumentalnošću može da opravda sopstveno postojanje.
Vrednost postignutog se uvek mora ceniti po onome čega smo se morali odreći da bi došli do željenog cilja...

Sada već umem da vidim istinu i kroz veo teško prepoznatljive iluzije.ali još uvek ne praštam izdaju osećanja....priznajem,nevoljno.
Carstvo svoje ljubavi,bilo koje vrste,jedino umem slobodom da branim.
Kao ptica sam...omedjena jedino prostorom iznad sopstvenih krila.
Ispod krila nikada ne bacam pogled...ponekad se samo spustim na zemlju zbog nečije želje.
Poznajem sebe...kao mačka sam,sa usudom od devet života.
Spretnošću vidre i mudrošću zmije zaobilazim prepreke na putu.
Ja sam kao reka,uvek pronadjem put za svoje proticanje.

Dok lutam koncentričnim krugovima stvarnosti u paučinastoj odori od snova,u ruci ne nosim mač...ali ni štit.
Svoju dušu ću uvek deliti na pola...razapeta izmedju dve krajnosti mog potencijalnog izbora.
Na korak do Raja,na korak do pakla...od sreće do tuge,od radosti do bola.
Moje postojanje je trajno smešteno u procepu zauvek ambivalentnih osećanja.
Zanemariću da je Jutro pametnije od Večeri,a starije od Podneva...i čekaću to Sutra pritajena Nadom.
To je ono Sutra,skrojeno u mom snovidjenju...onakvo kakvo jedino i želim da imam.

Znam da je moje krhko telo nejako...u njegovom oklopu se bespomoćna devojčica skriva.
Uplašena od grubih dodira,brani se jedinim oružjem koje ima...rečima.
A te reči su poput dvoseklog mača...ranjavaju onog koga dotaknu,ali i nju samu.
Ali,ranjavaju i leče,istovremeno.
Njene su reči poput munja koje paraju nebo,nepogrešivo gadjajući najviše mete.
U oluji vešto izmiče gromovima...ona je nemirn aptica koja vešto pronalazi put kroz koridore vetrova.
Mene,Alisu u zemlji čuda,kroz neznane staze i bogaze,kroz trnje,vatru i led vodi lično Onaj odozgore...
Moja ruka je u njegovoj zauvek ostala.
Nečujno poput magle,uvek iznova,rasprostiraću se po kotlinama svojih snovidjenja i po pećinama svojih strahova.
Biću neuništiva,sve dokle god u sebi imam večni plamen čežnje.

I dok se mamurna budim u poslednjem noćnom košmaru pred dolazak jutra,osvrnuću se i poslednji put pogledaću ružnu stvarnost.
Njeno postojanje odbijam i nemilosrdno odbacujem...ja sam njen doživotni sudija i njen večiti dželat.
Ne dozvoljavam joj da mi se približi,jer je ne smatram svojim protivnikom.
Ja sam poput ovog platna na štafelaju koje čeka da mu podarim oblik,ime i smisao.
Ja sam gospodarica slike koju ću upravo da stvorim.
Imam moć da joj udahnem život,da je obeležim sopstvenim žigom,kroz vrtlog kameleonskog kolorita.
Ja sam majstor igre i vešto manipulišem likovima na koloritnom pejzažu platna.
I sve te muške likove,razapete na štafelaju mog života,i one dragocene i one emotivno neupotrebljive,staviću u isti ram na kraju poslednje balade.
I potpisaću to platno prepoznatljivim rečima:

Ja sam čarobnica što vešto dan
pretvara u san
ona,što u večnoj igri
svoj život vrti.
Umesto jednim
išla je najtežim putem,
onim što koketira smrti
...ljubavnoj smrti,
jedinoj bolnoj smrti.