TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

уторак, 7. децембар 2010.

PRICAJU








.Pricaju mi da se STIDIS kada cujes za mene,
ali nisam ja ni pola toliko los kao sto kruze glasine,
ja imam samo jednu nevolju-unistim sve sto dotaknem,
ali svu svoju ljubav cuvam za tebe!
Zbog mene ne placi,suza nisam vredan,
kasno je da se sada menjam...
Milion puta prosao sam ispod tvoga prozora,
da si rekla samo rec
dosao bih krilima divljih gusaka,
jer nisam ja ni pola toliko los kao sto kruze glasine...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
Tu noc kad si odlazila
mene  su odneli drugovi moji,verni psi
Do jutra me tesili da ima milion takvih kao ti i da cu te preboleti...
Tu noc kad si odlazila meni kroz glavu proslo je
tvoje,samo tvoje okice snene,oci boje mesecine...
PosTOJE NEKI DRUGI SVETOVI,ZA NAS BI BILI RAJSKI CVETOVI....
o,da si samo znala ostati,
ovako stegni zube,ne placi....
__________________

BAS ME BRIGA





BAS ME BRIGA
Bas me briga za ljude
oni uvek nesto govore
i ovaj put neka im bude
neka se gorke reci probude

Al' nisu krivi oni
ni ja, ni ti
sto vise nema ljubavi
i nisu krive sene proslosti
tako je, verujem, moralo bit'

Samo korak do sna, ti i ja
tako je malo uvek trebalo
samo korak do sna, ti i ja
ostaju samo secanja

Korak do sna, ti i ja
kao kisa i pustinja
sveta dva, ti i ja
tako bliska, tako daleka

Neka nam ponovo sude
u nama jedina je istina
i ovaj put neka im bude
jer nista gore vise ne moze bit'

Nisu krivi oni, ni ja, ni ti
sto vise nema ljubavi
stali smo na pola puta za raj
poljubi me za kraj





TI





TI


Ti....ponekad tako sladak i lažljiv...
i znaš da voliš,i znaš da boliš,
da budeš grub i budeš pažljiv
sto ćudi u čoveku jednom.

U jednom momentu vreo kao vatra
u drugom hladan kao led.
U jednom smrtonosan kao otrov
u drugom sladak kao med.

I dani sa tobom su
kao hod po žici izmedju pakla i raja
jutrom na početku početka
a u sumrak na kraju kraja.

I šta na to reći
osim da si težak baš
i u beskonačnost znaš da uzimaš,
mada ponekad znaš i da daš,
jer jednog momenta sam
s tobom na sedmom nebu
a vec sledećeg na samom dnu.

Jer jednog časa sam u sreći
a drugog u nepodnošljivom zlu...

Kao vreme.
Umeš da rashladiš,umeš da ugreješ
da me rasplačeš i da me nasmeješ
i da me povrediš i da me utešiš
znaš biti bezgrešan i kada grešiš.

I ma koliko se trudila shvatiti neću
kuda me sve to sa tobom vodi
al znam da čovek kao ti
samo se jednom rodi.






GUBIS ME

GUBIS ME




Lose je ovo vece
kad me imas na pameti
a karta te nece.

Na drugoj je strani stola
protivnik jaci
jaci od ljubavi
jaci od bola
Zaborav.

Igra tece,ti gubis,
I na kraju on trazi mene
Mene koju ljubis.

Ulazes i taj crni biser
Sa niske nedosanjanih snova.
Ulazes svoju poslednju ljubav.

Karte su kao misli
jalove i slabe
Sve losije stojis

Igra se blizi kraju
I ja se bojim.

Naravno,
On dobija uvek
a meni zao.

Cini mi se da si me
ipak olako proigrao.


__________________

KAO ZELJA

DOTAKLA BIH TE




Dotakla bih te
kao zelja;
znam da me zelis
i da me pratis
nekim mislima
kad nikog nema
da te utesim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju ceznje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
trazeci samo
da me cvrsto stegnes,
da mi samo kazes
da sve proslo je.




JESENJIN

PESMA O KERUSI




Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žuckastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uvece, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domacin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trcala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuc se po tmini,
I ližuci znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom ucini,
Kao jedno od kucica njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il srece,
Kad joj bace kamicak niz breg,
Pale su i njene oci psece,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg. 




субота, 4. децембар 2010.

TVOJ POLJUBAC

POLJUBAC








Izmrvila sam tvoj poljubac
 
da imam; 
za danas , 
sutra i sve one dane 
koji ce uslediti..., 
u tisini zime ledene i bele. 
Posegnucu mislima 
u moje srce 
i izvaditi iz nje
tvoje usne vrele. 



                                               

петак, 3. децембар 2010.

VILE NE POSTOJE






Nema šta da ga pita kuda ide 
Jer on sam kaže… 
Nema šta da pita s kim je 
Kada on sam uvek govori…. 
Nema šta da mu smeta kada želi biti sam 
jer i on ostavlja nju željenoj joj samoći…. 
Nema šta da priča kada ga strahovi skolaju 
samo treba da ga zagrli bez reči ili kafu da mu skuva ćuteći 
I da čeka da kaže…..ako želi….ako može. 
Dovoljno je da zna da je tu, 
Da je čuje kako posluje po kuhinji 
Da vidi senku njenu kako sobom hodi 
Vila njegova po glatkoj života vodi. 
Nema šta da ga pita kada se vraća 
jer zna da će se vratiti 
njihovim rečima, govorećim pogledima 
ćutanju što priča, telima što zbore 
dok dušu ne ogole 
ili ne obuku, ili pak svuku 
osećajući šta treba uraditi od tog 
kad, kako I zašto u trenu života njihovog. 

Jacinu stekoše  duše njihove
Učeći jedna od druge kad da greju a kad da hlade 
sada se samo toga secaju
Vile, a I vilenjaci 
ne postoje



DO VIDENJA


Do videnja, dragi, do videnja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne menja,
Možda novi susret obecava.

Do videnja mili, bez suza i bez placa
neka ti tuga obrve ne povije.
Umreti nije ništa novo
niti živeti ništa novije...




U SAN



Kao daleki gost čiji dolazak ne slutiš
ponekad ću ti dolaziti u san.
Ne ostavljaj me ti na putu -
ne zaključavaj stan.



Ući ću tiho i sesti polako,
moj pogled kroz mrak do tebe će stići.
Kad gledajuć' te svoju žeđ utopim tako,
poljubi ću te i otići.


KAD UMREM





KAD UMREM



Kad umrem i prozračni septembar
Nad grobom otrese kosu tešku od kiše
Prignuvši se nada mnom,  ako i p
atiš
Neću te voleti više...

Spokojna ću biti, smirena ko krošnje
Opuštenih grana kada kiša pada;
Nemija ću biti i tvrđeg srca
Od tebe sada...








TVOJE RUKE

TVOJE RUKE



Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati

              kad u nama bude

         već mnogo jeseni i zima

     kad mi sjaj u oku izbledi od kiša

i kad me možda više neće biti

 

Da li ćeš ponekad zaplakati noću

     kad te seti davna zaboravljena pesma

         na sve ulice i restorane

               sva ona mesta koja češ pamtiti

                   po našoj nežnosti

                         i ljubavi u kristalnim prozorima

                          i plavim maglama

 

Da li ćeš ponekad zaplakati

u prvi sumrak novog proleća

u toj jedinoj preostaloj zraci

razbijenog sunca

kad osetiš još jednom dodir moga dlana

kad me više možda neće biti

 

A sve će biti kao pre

     i ona reka plava

         i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama

               u koje smo hteli...

 

Da li češ me ipak zaboraviti

u predahu dve ljubavi

a znaš da nam usne od istog poljupca boluju

i da nas ista tuga progoni vekovima




                   

четвртак, 2. децембар 2010.

NE TREBA MI NIKO

NIKO I NEKO






Treba mi neko da sa mnom živi u kutiji,
neko ko nije niko,
neko ko voli zivot
zatim čisti svakodnevnu pozornicu
(ali ne veruje u rituale),
neko ko udiše vazduh i zatim ga
drži u plućima... u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Međutim,
treba mi neko ko sriče azbuku...
neko neporušen godinama,
neko izbrušenog stila, koketno biće
sa svilenim maramama,
neko odeven u crno a lagodan
u svojoj koži,
neko ko voli da putuje sam po svetu,
u stvari...
NIKO MI NE TREBA
Treba mi neko ko voli decu
neko ko pravi umetnost,
ali za nju - nema uvek vremena...
neko ko se budi posle podne i pali džoint,
ko roni na dubinu od 1 000 metara
i tu ajkuli glanca zube,
ali ko ni mrava zgazio ne bi,
treba mi neko ko poznaje bolnice,
ko pravi stolice, ko tuca anđele,
ko sa đavolom tikve sadi, u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko ko je pročitao
aleksandrijsku biblioteku,
spasio je od požara
i instalirao u svoj kompjuterski program,
neko ko se rodio u Aleksandriji, Madagaskaru,
Tunisu, u Aino plemenu
u Japanu, u Beogradu u Teheranu U Njujorku
u Rimu u Kazablanki,
neko od svetle misli i sjajna oka,
neko ko počinje pokret u istoriji
ili ga završava, u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko nežan kao meko
praskozorje, tvrd kao stena Gibraltar,
razuzdan i veseo, težak i glomazan kao ormar,
neko ko jede slatko od ruže, rahat-lokum
ko me pred zoru sastavlja
i rastavlja kao sat,
neko ko hoda kao mačka i otvara
žute zenice u ponoć,
neko ko ne kaže ništa
čak ko ne postoji, u stvari i zaista,
NIKO MI NE TREBA
Treba mi kamikaza uzdignutih krila,
neko ko poklanja cvet,
ko ne mrzi svet
i ko se smeje smrti u lice...
Neko ko plače usred autobusa...
na sredini koncerta
na polovini razgovora i dok seče luk,
Treba mi neko koga nisam srela,
zavela, ponela, omela, obezglavila,
navela, zanela, ranila...
Treba mi neko ko laje na mesec – u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko ko pravi muziku,
ko pravi sranja, ko donosi odluke,
neko ko kopa u rudniku, ko radi u banci,
ko čisti slivnik, spava na kiši,
ko glanca kavez u zoološkom vrtu,
neko ko guta asid, predaje etiku,
pegla veš, razmišlja o sutonu,
pronalazi vakcinu protiv SIDE, dosade,
neko ko je završio sa meditacijom
i izašao iz neuroze,
neko iz pećine, iz loše porodice,
neki prosjak koji voli da se smeje,
princ koji krade vazduh iz nozdrve,
orgazam iz pete, koji trebi vaške iz kose,
knjige iz biblioteke,
ko snima film o beskrajnim oblacima
i napuklim ogledalima, ikona mudrosti
i ludosti, znanja i neznanja,
u stvari
NE TREBA MI NIKO
kome mnogo trebam...
Treba mi neko ko čisti cipele,
seče nokte, slaže posuđe,
posmatra planete, voli nauku,
ima svoje mišljenje, ne gaji predrasude,
ko nema kičmu ali ima auru na mestu
gde hoda uspravno... u stvari,
NE TREBA MI NIKO
Treba mi neko ko razmišlja u bojama,
ko oseća prstima i ko sanja budan,
treba mi neko vešt,
a nesiguran poput akrobate,
učitelj džiu-džica na električnoj stolici
punoj vate,
magnetna plazma u bolnici,
krvno zrnce u plaštu sena,
perverzna princeza na zrnu graška,
ulični diler sa dosta praška,
pustinjski vetar bez jednog daška,
u stvari... u stvari,
NIKO MI NE TREBA...
niko baš toliko, toliko
toliko
kao 
Ti... 




OSECAM



SECANJE

Osećam, želim , imam potrebu. Dugo skrivana, dugo stavljana namerno i uporno gurana pod tepih zaborava isplivaće u punoj svojoj jasnoći. Bojim se, zaista se bojim toga dana……. Znam da je dan blizu…….
Želim pripadati onako kako još nikad nisam nikom. Želim biti pola srca nečijeg koje će samnom zajedno moći funkcionisati. Želim videti sebe u treptaju nečijeg oka, želim stisak ruke koja će sve govoriti. Želim govoriti ćuteci. Želim razumevanje pogledom.
Ponoć je. Sedim sama u tišini sobe svoje i gledam mesec kako je prevalio  polovinu puta svog. A ja…… sama.  Sama u tišini sobe svoje. Ja…… moje želje…… moja maštanja……. Toliko jasne, kristalno čiste da više nisam sama. TI si tu pored mene, držim tvoju ruku, osećam krv koja kola tvojim venama, gledam tvoje oči koje jasno pokazuju…….
Više nisam uplašena ali sam još uvek mala golubica raširenih krila. Ne neću bežati ni odleteti.
Spremna sam primiti, osetiti dugo željene i do sada samo zamišljane drage ruke, kako znalački ispituju svaki delić moga tela.
U vazduhu se oseća želja, strast, čežnja koja teži ka ispunjenju.
Slika za slikom, sve smelija i jasnija menja se pred mojim očima. Sada…. to više nisu slike, to je film….. to je bolna jasnoća doživljaja bez imalo stida, bez laži, potpuno predavanje, prstiju isprepletenih i čvrsto stegnutih……….
……Vreme prolazi….. nema više male golubice…..nema više džepne venere…..ostalo  je samo secanje.

U PLAMENU

NEMA ME




Ne postojim više.
Bila sam jednom i nestala
u plamenu svoje ljubavi.
Jedna ogromna vat...ra.
Lagani pepeo rasu se u vazduhu
I pade nežno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još srce moje.




POKUSACU SAMA

VRATI MI MENE








Pokušavam dalje sama,
ali bez tebe ne mogu.
Previše sam sebe ostavila
negde kod tebe.
Vrati mi mene jer bez sebe
ja dalje ne mogu.
Srce sam na pod bacila
i gazili smo ga oboje,
dušu sam u koferu starom
pod ogledalom zaključanu
ostavila da gužva se,
a po džepovima zvecka mi
samo hiljadu i jedna tuga.
Više ništa nemam,
a putnika takvog put ne prati,
takav putnik za minutu
na poslednji kasni voz,
takav putnik nikada
nigde ne stiže.
Zato dođi i pusti me da putujem...
Sve za život novi kod tebe mi ostalo,
a tebe, tebe više tamo nema,
to više nije tvoja adresa.
Uzalud čekam te
pred zaključanim vratima
osluškujući zvukove zvona
što odzvanjaju u tišini stepenista
i brojim korake nepoznatih stanara
koji me već danima tamo u čudu gledaju.
Nadam se da naići ćeš samo na tren
jer bar toliko mi duguješ
i da kroz prozor baciš mi moj kofer stari
u kojem je meni moje najvrednije.
Pojavi se ...pogledaj me pogledom
koji govori sve i pusti me da putujem.
Više nemam snage hodati,
pred vratima tvojim spavati,
više ne znam gde te tražiti.
Pojavi se ... samo želim negde stići,
negde stati i smiriti
ovaj nemirni duh u meni
te kao pre čiste i duše mirne
slušati život kako bajke priča.
Kada pojaviš se ti
tek tada mogu otputovati
i u neki drugi život doputovati.
* * *