Sreo sam je danas…nju..nekad moju, vilu tuznih ociju…
sakrila je pogled iza pramenova kose…a ja sam osecao…po tonu njenih koraka…koliko me u njoj jos uvek ima…
cinilo mi se da je htela zastati…mozda nesto reci…
ali je samo neki grc bola…njenim licem preleteo…zaledio joj osmeh…
I ona je produzila dalje…nije se okrenula…
znam je….ne okrece se ona nikada..znam i zasto..ja sam jos uvek njen bol…koji vec dugo na dusi nosi kao oziljak…koji ne zarasta…
samo to predamnom ne pokazuje…
rekla je jednom da sam ja njena kazna… i da je moram boleti…
smejao sam se tada…a sada?…
sada sebe trujem krivicom zbog tuge u njenim ocima…
nije prebolela…vidim to..po tisini koja medju nama gradi zidove…
ona se povukla u svoju tamu…obnavljajuci rusevine unutar sebe…sama sebi i dzelat i sudija..bez molbe za pomilovanje..
nosi svoj bol..kao teret sudbine…
ponekad pozelim samo jos jednom… da njeno lice uzmem u svoje dlanove…da u njenim ocima pronadjem sebe…
a znam da je to nemoguce…ta ogledala sam razbio…
bolje da produzim dalje..da zaboravim…odem…
ipak,samo sam hteo da joj kazem…''oprosti sebi i kreni dalje moja vilo…
zar je tvoja magija zaspala…skini te okove tuge i poleti…
nekome ko ce te znati voleti..onako kako ja nisam mogao…smeo…
a samo Bog zna da sam zeleo''..
kasno….njeni su se koraci niz ulicu gubili…a meni se samom cinilo ….
da negde u dubini sebe jos ih mogu cuti …kako bolom odzvanjaju…
samo sam prosaptao…’’budi mi sretna… vilo tuznih ociju…’’
Lola