TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

понедељак, 12. децембар 2011.






...Ja znam koliko vredim... A moje vreme nema cenu... Na greškama se uči...
 Ovaj put ću kao gumicom obrisati podle i nezahvalne ljude... Neke reči ne možeš progutati, ma koliko meda po njima stavio... Na neke stvari ne možeš zažmuriti, jer slep se nisi rodio... Umorili se i ovi moji prsti od gledanja kroz njih...




PROSTRANSTVO ZIVOTA




Trčeći prostranstvima života nekad ispustimo klupko snova. I njihove zlaćane niti pokidaju  se pod nogama. Tada zabodemo nos u realnost i davimo se u svakodnevnici. Koračajući u sivilu, čini nam se da je iz života isceđen sav sjaj. Zapadamo u apatiju,  dok mehanički odrađujemo dosadne poslove. Maskom ravnodušnosti skrivamo se od tuđih kritičkih pogleda. Reči se lome o naše štitove i ne dopiru do srca. U sebi uspavljujemo vetrove izazova, a strune melanholije vezuju nam krila…

I ko zna koliko ćemo proći staza, na kojima će svenuti nerođeni snovi. Sve dok se jednom, možda slučajno, ne vidimo u nekom ogledalu. I zbuni nas snaga tog pogleda. Koja nas usisa u sebe i oduva nam prašinu s duše. U nama kao domine sruše se stare iluzije.  Sunovrate strahova pokriju magle novih nada.  I  vatra života u blatnjavom srcu ponovo probudi snove.


субота, 10. децембар 2011.


DAL CES



Kad uspes da uhvatis svetlost svemira i nezno je sakrijes u dzepove a pri tome ti ni juce ni danas, jos manje sutra
ne budu pretile vatrom greha,
onda ces znati da si ziveo zivot drugaciji od drugih.
Kad na rubu ludila spoznas svoje zelje
a ne uplasis se poraza,
jer porazi su najvredniji lavirinti znanja
koji ce te voditi tvojoj strasti,
ne trazeci razloge i mudrost.
Mudrosti koje sam spoznas na sopstvenog kozi
mnogo su vrednije od svih onih ikad napisanih,
jer svaki zivot je laz za sebe
a svaka ljubav vodilja u nepoznato.
Ako me tek tada naslutis u magli svog nemira,
tek tada ces znati sve ono sto od mene trazis
a sto ti ja mozda mogu dati.
Jer, davati bas ono sto drugi trazi i nije neka mudrost.
Treba naci i uzeti po sopstvenom nahodjenju,
tacno onoliko koliko je potrebno,
da ne uplasis jutro i ne zamutis pogled
koji te prati na tvojim putevima u prazno.
Cak i onda kad pomislim
da si odavno sisao sa tvojih staza proslosti,
ne gubi nadu.
Mozda si pregazio vremenske granice
i tik uz tebe koracam u sutra.
Ne trazi ocima jer ce te navesti na pogresan trag.
Trazi srcem i nikad me neces izgubiti,
jer gubitnici nikad nisu ni bili deo mog sna.
U tvom svetu tisine
jos uvek dopiru reci koje ti kradu spokoj
i navode na greh.
Na mojim dlanovima
jos spavaju sve te neizgovorene tajne
koje sapuces sebi u jutra daleka i snena.
Opet ustajem i trazim sva svoja lica,
ono koje bi prepoznao,
jos krijem ispod jastuka,
jer, kisa je tvoje vreme za lov a moje za bezanje.
Ako se ikad sretnemo nemoj mi reci da si bas mene trazio,
jer nikad ti necu priznati da sam se igrala vatrom.
Nadji me u svojoj jednostavnosti,
tamo gde drugi ne zalaze.
Samo ces tada znati da uzivas u svojim nemirima
kao sto jutro uziva u suncu koje tek ovlaz dodirne
a opet zna da ce ga sresti iznova sve dok postoji vremena ...




четвртак, 27. октобар 2011.

MOJ MESEC




Kada Mesec...


... izađe, sve se Venere na skali lepote pomere za jedno mesto naniže.

Nema osobe koja ne podleže uticaju njegovih promena. Uplivi mladog i punog meseca vode nas kroz život bilo da smo ih svesni ili ne. Ja sam odabrala fazu svesnosti, pratim njegov ritam i dozvoljavam da mi posmatra misli. I da na njih utiče. Ne optužujem ga nizašta ali se opravdavam tim ritmom koji i vodu zemaljsku pomera u ritmu svog treptaja.


Kažu da u vreme mladog meseca treba sve otpočeti, a da je doba punog meseca plodno tle za začeće, rađanje, rastanke, sastanke, završetke... Njegove faze prihvatam kao svoje i poštujem te damare koje odozdo, na Zemlju, i kad nam je vidljiv i kada to nije, šalje jednako jako.


Možda baš zbog toga danas osećam da ne koračam, već putujem kroz život. I čekam energiju koju će mi podariti kada se na nebu pojavi pun pravilan krug njegovog lika.







Iskoristi dan, trenutak... poslušaj sebe... ispoštuj ono što si ugledala kada si otvorila oči...

Iskoristi dan, trenutak... poslušaj reči... vodi se tom mudrošću da će SUTRA doći i bez tebe...


Iskoristi dan, trenutak... budi spremna... poštuj mogućnost da tako dočekaš željeno...

Iskoristi dan, trenutak... budi svoja... prigrli san u kome gradiš ono što ćeš biti...

Iskoristi dan, trenutak... budi hrabra... sruši sve ono što nije dobar temelj za sreću...

Iskoristi dan, trenutak... budi srećna... ne uljuljkavaj se u očekivanja, već ostvaruj...

Iskoristi dan, trenutak... budi smela... izbegni banalne šeme i kroči samo tamo gde želiš...


MOJI SNOVI



... neke snove koji me dok proces traje pomalo plaše. Ti krokodili u krevetu, koji me upozoravajuće grickaju za one delove tela koje nisu pokrile pidžame, ne daju mi da se okrećem - zahtevaju da se ne pomeram u snu o snu. Ispričam ga nekome ko uopšte ne obraća pažnju na moj strah, no tek konstatuje da sanjam nekakvu "epsku fantastiku" samo zato što su se te zlokobne krokodilske oči (suzama nije bilo ni traga) pretapale kao jezerska voda: iz zelene u plavičastu, a onda, kao kada se podigne mulj sa dna, postajale su smeđe, na onaj mutan način koji ti ne dozvoljava da znaš šta da očekuješ od takvog pogleda. A plašiš se.




Onda ti bude draža i ona stvarnost koja ti deluje kao bilo koji od odraza u sobi "iščašenih" ogledala. Ako je zarad balansa, ne smeš da se buniš. Ali, i dalje ti ostaje pravo da ih se plašiš, makar u samom procesu, makar dok se šakama ne dočepaš bilo kakvog konopca koji će te izvući na svetlost stvarnosti. Od straha ili ne - najlakše je umreti. Treba znati živeti!


BAS BAS NJEMU






... ko mi poznaje dušu i ostvarenje daruje pre nego što ispričam san.


Baš njemu, sa kojim živim u kući stvorenoj od našeg vetra.


Baš baš njemu, jer me gleda i zna... sve!


Baš baš baš njemu, jer mu je duša useljiva samo za mene.


Baš baš baš baš njemu, koji zna da sedne pored mene i igra se bojama.


Baš baš baš baš baš lavu, jer moji zagrljaji imaju kalup koji samo njemu odgovara.


Samo tebi, jer imamo sve što nam treba: Početak i Beskraj!



... leptir je nedavno, sigurna sam, mahnuo krilima. Ja, oduvek ista, otkrila sam nove visine.







Ćutala sam, srećna, škrta na rečima, preplavljena osećajima. Novi trenutak. Sličan prethodnim po scenariju, ali potpuno svoj zahvaljujući nosiocima vremena.
Pogled je pogled, tvrdiće mi. Nije mu vredelo. U sledećem momentu, bez oblika u slovima, ali zgodno oivičena osećajima, skliznula mu je jedna jedina reč koja je od pogleda napravila lepotu. Tišina je postala pulsirajući eho miline. Dodiri su se nadovezali. Nisam se otela utisku, otkrila sam mu tajnu koju sam osetila. I nad zagrljajem postoji zagrljaj. Obećala sam da više neću razmišljati o visinama koje dostižemo i prepustila se. Osmehnuo se znalački nežno i dozvolio smiraju da nadogradi naše vreme.



среда, 19. октобар 2011.

LEPTIRIC



LEPTIRIC


Nema sumnje, leptir je najopasnija životinja na svetu.
Bez otrovnih zuba, bez podmuklih kandži, sa samo jednim zamahom krila on menja svemirske putokaze, zvezdani sistem moga krvotoka, u snu se smeškam i ničeg se ne bojim. Baš ničeg.
Sve se zamrsi a sve tako jednostavno izgleda. Kao slagalica koju sam jednom već rešila a sada je iznova slažem bez žurbe da je u sliku spojim.

I tog leptira uvek i drugi vide. Njegov let tuđe reči na lepo izvrće, da sam princeza mi govore, stanu da se sa mnom smeju, da me dodirnu ako prilike bude.

A ja sam znala i uvek znam da ću kad ode gorak čaj progutati, da če me sve čega se bojim iza ćoškova dočekati, još jače da me stegne, zainat, da se osveti što sam se od njih sklonila, na trenutak zaboravila.
Znam da će taj moj odbegli leptir sve iznova izmešati, kada ga ne bude, nista više neće izgledati isto.

Podmukla životinja. I sve to krilima može. Iz princeze u običnu bezveznicu da me pretvori, da me od istine udalji, u usporen korak,u nemarni nemar. Kad ode proklinjem ga što je bio, kada ga duže nego što se izdržati može nema, molim se da se vrati.
I ne znam mrzim li ga ili volim ali znam da mi treba.

Opet je vreme da naiđe.

Volim ja drugacije leptire sa drugacijim sarama ali ovaj je uporan on ima crne sare,ma kada bih ga uhvatila, prefarbala bi ga ja, ali ne da se on.




уторак, 18. октобар 2011.

KORACI

KORACI



Život je sazdan od koraka, nekada slabijih, nekada čvrstih i jakih...
Skitaljke sam obula odavno, onog trena kada sam shvatila da potraga za samom sobom još nije gotova.
Lutajući tako...pronašla sam Andjela, koji me je odveo na stazu kojom se korača ka Beskraju...
Rekao mi je: - Moraš sama....
I krenula sam sama, stazom trnja i Zvezda...Stvaram poeziju, ostavljam tragove i živim....
Andjeo je tu, kao moja sena...Prati me...ali ne gazi mojim koracima.Pušta me da se za sebe borim sama.
Rekao je : - Moraš sama...
Idem Andjele sama...Putem izmedju Jave i Sna....Svetla i Tame...I samo ti i ja znamo...da je to jedini put 
kojim mogu ići....


MOJ PUT




MOJ PUT
 




Prepričavam Vam svoj put...

Bili smo na kraju našeg puta
Zajedno smo tamo stigli
Ali jedino nismo videli
Da smo se izgubili

Niti si ti bio samnom
Niti sam ja bila sa tobom
Sve naše ostalo je negde na putu

Gledamo se i ne vidimo se
U tvojim očima nema više sjaja
Ni u mojima se ne iskri ono
Što je blistalo

Ljubav, zagubili smo je
Ostala je negde tamo
Sama
Na vetrometini svega što mislili smo
Da će je zameniti

Mislili smo da dovoljno je
Jednom je imati
Da će zauvek tu ostati
Da je ne trebamo stalno davati
Želeti i čuvati

Menjali smo se sa vremenom
Svako po svojoj strani
Jutrima smo ustajali zajedno
Ali dok smo izlazili
Svaki je išao svojim putem
Bože, a gdje smo ostali MI?

Kada smo prestali ići istim putem,
Kada sam prestala slušati tvoje disanje u snu,
Kada nisam više ruku stavljala
preko tebe da čuvam te,
Da znaš da sam tu kraj tebe, da još volim te.
Kada si prestao davati
Poljubac mi za laku noć?!

O bože, kada sam prestala ljubiti te za dobro jutro,
Kada si prestao biti moje sve,
I jutro i dan i veče i noć i sve što postoji u svetu mom.
O bože, molim te, vrati me u trenutak,
Kada bio je početak kraja našeg tog...
Ali znam bože, da ne možeš to uraditi,
Jer nije bio ni tren, ni sat, ni dan, ni mesec,
Već godine slepe bile su te
Koje uzele su nam naše sve...
Zar toliko je prošlo od tvog zadnjeg poljupca za dobar dan,
O bože, oprosti nam, bio je to samo krivi dan, onaj prvi dan,
Naš početak i kraj...

I da li da sada tugujemo, da li da vratimo se u trenutak kada nestalo je nas,
Da li da pokušamo ponovo naći naš zajednički san?!

Bilo je prekasno , kada rekao si da hteo bi ponovo,
Jer ja sam već otišla negde daleko..
Tvoj  glas koji čuo se,ostao je negde u daljini
Koja razdvajala nas je, nepovratno

Sada samo imam smešak kada setim te se, sretna sam što znala sam te,
Što mogu reći da vol...


Naučila sam da ljubav ne dođe sama, već da je treba naci,
Naučila sam da nije dovoljno voleti, već da je treba davati, svaki dan,
Naučila sam da  nije  dovoljno je želeti, već da se treba za nju boriti,
Naučila sam voleti...
Naucila sam da je trebala da se cuva..

A ti nisi naucio ama bas nista...



уторак, 2. август 2011.

SLOVO LJUBAVI


http://i53.tinypic.com/25kok8j.jpg
SLOVO LJUBAVI
                                        
                 

                    SLOVO LJUBAVI



Moj je zivot postao kao tuzna pesma koja je toliko puta ispevana. 

Vec sam pocela gubiti nadu, a sta Vam to govori. 
Postala sam drugacija osoba i izvor zivota koji se susi.
 Usamljenost me cini savrsenijom, slobodnom kao ptica u letu jer 
nema
 nikoga da me uplasi, da mi kaze nesto tuzno ili da me podseti
 koliko sam bitki izgubila. Misli su moje ,cini mi se, najteze. 
Najezim se od bola kada pomislim da sam jednom volela nekoga 
tako drugacijeg od mene. Taj je covek ipak moja zelja bio, 
a danas, vidi sta je postao. U snovima samo spomenem njegovo
 ime 
jer u stvarnosti nemam snage da izreknem ime sto sam nekad 
toliko volela...
 a jos ja volim tog coveka. Sela bih pred noc na prozor moje sobe 
gledajuci 
kako se zvezde jedna po jedna pojavljuju, a u rukama bih drzala 
staru knjigu 
svojih tuznih pesama. Otvorim tek' neki stoti listic i gledam 
kako je moja suza 
isprala tek' poneku rec. 
Sigurno sam citajuci te tuzne pesme o nama dosla do suza. 
Ali smesim se jer ipak nije tako crno sve, nisam jos potonula 
do dna...

Setim se oblika tvoga lica, gledam dubinu tvojih svetlucavih 

ociju koji su me nekada pratile kao vlastita senka i prosapucem 
tiho 
Volim Te. Ali zaista neznam da li se me naucio da volim ili samo
 da izgovaram te reci 
'Volim Te'... to sam ja govorila sa osecajem ipak uverena sam... 
Zasto me sada gledas pobednicki svaki put kada prolazim kraj tebe. 
Zar nisi do sada predvideo kako me do bola iscrpljuju tvoje namere. 
Ne zelis da patim samo zelis da me malo zaboli. 
Znam da je to sve samo muski ponos, ali zaista je tesko verovati 
da si ti covek kojeg sam nekada volela . 
Tvoj pogled probode kroz mene i ostavlja ukus gorcine. 
Koliko sam bolna, nema tu leka za ovakav osecaj. 
Zasto te plase moje crne oci, zasto mi okreces pogled na stranu. 
Mozda je tako bolje ali nada me vraca u proslost. 
Uverava me da cu te osvojiti nekako. 
Mozda je vreme da prestanemo prkosit' sudbini. 
Ovih dana ne vidjam te puno, mozda te necij' pogled zaveo...
 Mozda neka druga leci rane tvoje, dok joj pricas o tuznoj prici svog 
zivota. 
Eh, kad bi suze na licu Sunce presusilo, bar' samo na jedan dan da se 
osecam drugacije. Da ne budem ono sto jesam ja, a onda bih se
mirno vratila 
u svet tuge bez ijedne reci i presude. Niko meni nije kriv za ovakav 
osecaj' 
jer si se uselio u mene, a ja se nisam odupirala. Ja se nisam borila sa 
sudbinom nego sam je otvorenih ruku primila u moj dom jer nikada
 nikome nisam mogla da glavu okrenem, pa cak ni svojoj tugi...

Vec danima nisam primetila da je Sunce izlazilo jer sam se zavila u 

crne noci. 
Tek' kad bih osetila da cu tebe naci na nekim starim mestima onda 
bih obukla haljinu belu, pustila kosu i spremila se da te nadem tamo. 
Znam da ces me cekati s par' finih reci koje ce da golicaju kroz moje 
misli vremenom. Mozda je to greska, jedina svetlosti koju ja 
poznajem. 
Sta bih bilo ako se odviknem starih mesta i krenem dalje sa
 nekim drugim. 
Nije to izlaz za mene jer svaki drugi je jedna vise uvreda, 
jedan vise broj. 
Zato se ja i vracam na stara mesta da izmenimo koju rec. 
Da cujem kako 
govoris o tome kako je nekad bilo predivno ziveti uz osecaj 
srece i osecaj 
topline koju sam donosila. Uz tvoju gorcinu osetim svoj jad. 
Zar je doslo 
do ovoga.
 U drustvu svoje stare ljubavi lecim rane koje ce ostati kao 
vecni 
tragovi na nasim srcima. Znajuci da sam ti jos zelja osetim 
potrebu da 
krenem 
prijatelju samoci ali neka me samo jos malo, da ti slusam glas, da 
zacujem kada
 uzdahnes dok te moj pogled susrece... 
Moj je greh sto sam trazila ono sto mi nisi mogao pruziti, to nesto
 nemogce.

Suza bi mi se skotrljala kad slusam kako mi govoris :  

mastas o nemogucim ... ti jos uvek sanjas previse' ... 
I nije da me vredja tvoja presuda, nego sama istina. 
Ja zaista trazim mesto koje jos nije postojalo a nista nemoze da 
bude 
potpuno savrseno. Negde mora da krene na losu stranu, ponekad 
mora 
kisa da zablista a sunce da zadje. U pravu si ja zaista zivim uz 
puste snove.
 Hvala ti jedini sto me jos izbavljas iz ruznih snova i sto mi 
nedopustas da 
potonem na dno. Ponekada dodjem do same ivice i kazem ja
 ovako nemogu vise 
a ne znam kako bih drugacije. Pitam se kako bih se snasla da 
mi nije tebe. 
Da samo nedolazis na stara mesta gde si pevao pesmu zvanu 
mojim imenom, 
da spomenes kako me nema vise tako cesto, kako je cudno 
ziveti u istom gradu 
a nevideti mene kako se setam... Onako, vesela kao nekada
 i jos kraj tebe. 
Daljina srca tvoga umire u meni a ja gradim kulu koju sam 
nacinila 
pogledima tvojih ociju. Nisam zaboravila kako si moju nadu 
uzdignuo 
kada se rusila poslednja pomisao na dalje.

Lutam kroz mnostvo noci ,ali se nikada se ne udaljujem od 

tebe, 
to je gotovo nemoguce... Kako bi srce kucalo kada nebi znalo 
da kuca za tebe, 
kako bi dusa disala kad bih znala da je vise nevolis... 
Oh duso moja iz nedara
 kako da te voli covek taj, kada nisi u stanju da volis samu sebe. 
samo da nije njega i njegove blizine kako bi videla gde sam 
pogresila
 i da nije njegovi lepih reci u sred neke noci kako bih dalje, 
kako bih ja sama...

Ja i danas zivim u snu jer sanjam za dvoje. Zivim u oblacima 

gde nisam dozvana, zivim pored vatrenog plamena koji me 
zgrije u nocnoj tisini. Nisam  spremna za nijednu osvetu jer  
nemam cemu da se svetim. Al' ponekad nije lako, nije moguce 
odoleti takvoj blizini jedne ljubavi...


" a znam da sam najbolje sto ti se dogodilo, da me ne mozes 

zameniti...
i znam ...znam da sam napravila nesto sta nijedna nije , 
coveka od tebe. 
I zato ces me pamtiti celi zivot.... A ja cu i dalje pesme..."

                                                  

MELODIJA ZIVOTA



MELODIJA ZIVOTA




I neka me nosi ova melodija zivota,
Pa cu zauvek plesati zivotni ples svoje sudbine,
Drzeci cvrsto svoju snagu poput krune,
Da,
Poput same krune cu je nositi,
I slaviti je svaki dan,
Te prelivati srebrom svakog jutra,
A cim noc padne,
Zlatne cu niti uvezati u moc,
I neka me vodi noc,
Zlatnu moc na krunu svoju stavi cu,
Nek na samoj kruni slavi svoju snagu?
I mozda nije u redu,
Ali je zato odlicno?.
I neka,
Neka opet boli ako treba,
Jer ja sam borac srca zlatnog,
A pobeda je moje drugo ime,
I krunu snage nosim,
I moc zivota me vodi?
I vrati cu se da sve I svakog u oci pogledam,
Da vidim ako pogled spustate svi koji ste mislili da unisti cete me?
I neka,
Naka opet boli ako treba,
Ali ja cu se ponovno dici,
Iz pepela?
O da,
Iz pepela u bljestavilo svojih zvezda,
Ovog puta nema vracanja u vase hladne zagrljeje,



STA SE DESILO



STA SE DESILO



Nikad sebi da oprostim necu,sto sam pala na dno zbog tebe,zbog tebe sam izgubila sebe,zbog tebe koji si mi znacio...Volela,prastala,molila,plakala,padala i opet se dizala,toliko svesnih gresaka cinila,srcem uvek razmisljala,izvini govorila i kada nisam bila ama za nista bas kriva. I ovo mi je hvala,ovako mi vracas,da gadim se same sebe,da proklinjem svaki sekund proveden sa tobom...Da li je to sudbina moja ili sam poslata na ovaj svet da placam necije greske...kako god bilo slomio si me, iza sebe nemam nista,ni jedne svetle tackice,a ispred sebe osecam prazninu i bol...Da li vredi poceti od nule,potpune nule??Saznacu!! Ne predajem se,ne jos,to ne znaci da me ne boli, ali bas ta ista bol dace mi snage i u inat tebi,onima koji me ne vole,zivotu,sudbini,ma i Bogu, necete me videti unistenu!!!!!!




субота, 9. јул 2011.

UVEK CES BITI TU


                                                    http://i51.tinypic.com/5ts1x.gif

Od tada je proslo mnogo godina,ali svaka bolnija od druge,i uvek pitanje?mozda je trebalo probati jos ovo,a ustvari ucinili su sve sto su mogli,cak i vise od toga.Nikom nista nisam verovala,dovela sam lekare iz Svajcarske,samo su klimali glavama da su nemocni da ne mogu nista.jedino sto su mogli je to da nema bolove.Sa svoje cetiri godinice znala je da ide kod tete Andjela cuvara koja ce je cuvati i paziti,kao u skolici samo sto nece dolaziti kuci,a mamili i brat 7god ce joj stalno pisati,i jednom ce doci kod nje i ostace za stalno.Na tome je strasno insistirala.Sve vreme sam bila sa njom,nisam je ispustala ni kad spava,gledati sopstveno dete kako odlazi je (nemam izraz za taj osecaj,jos ga nisu izmislili).Pa to je deo tebe,stvoreno ni izcega tvoja krv tvoje meso,to si ti,a nemocan si.Kaze ,mamili nista me ne boli nemoj da plakis necu ni ja, zasto ti je kosica tako odma bela,jel te boli nesto,sad cu da zovem Micu(doktor).Dva dana pre nego sto je otisla stalno me je molila da ne zaboravimo da joj pisemo,drzala me za ruke i stalno mazila,kaze da sam najlepsa mamiska na svetu,jedina i njena.Tog dana(prosto sam znala)umrla sam pre nje, u dusi praznina,bol neopisiv,neizmerljiv.Na mojim rukama,obraz uz obraz,sa osmehom u lepim okicama.Drzim telo mog tela,krv moje krvi,mrtva a ziva,disem,pokusavam da joj predam taj vazduh .Samo se glavica spustila... Nismo zaboravili da joj pisemo,svako pismo je imalo adresu posiljaoca. Nijedno se nije vratilo

                                                 





                                         
Danas bi mojoj Katarini bilo 25god.nemozete zamisliti kako mi je.Jos osecam njen dah,njene rucice male i tople.Posle toliko godina bol se ne smanjuje,cinimi se da je sve jaci a praznina strasna.Neznam kako sam to sve izdrzala.Kod kuce me je cekao sin od 7god.kome je sve trebalo objasniti,zasto toliko ljudi i gde je Katja.Neznam sta je bilo teze,nisam ni tad znala a ni danas neznam odakle sam crpila toliku snagu,ne da prezivim,nego sve to da iznesem,sama(uz pomoc svojih roditelja kojima sam beskrajno zahvalna)a da pri tom bar licim na normalnu osobu,jer je trebalo da budem mama i ovom drugom detetu. Danas sam prosto morala ovo da podelim sa Vama. 
                                 
                                        


четвртак, 7. јул 2011.







    


Рим, Године 1991.

Чуђење људи изгледа да је се стишало. На Балкану рата неће бити; Србија, кажу, прихвата распад Југославије. Само је један човек, из мноштва, сигуран да ће се заратити. Он мисли да је дошло време жртвовања. И без жалости, у дубокој ноћи одлази и лупа на једну тешку гвоздену капију. Капија се отвара и светиљка са високог стуба у магли га обасјава док одјеци лењих корака, двоје људи, потмуло одјекују кроз башту све до првог павиљона... затим оштар звук звона.
"Господине" – каже портир – "директор спава". 
"Довољан је и дежуирни лекар"–одговори човек–"познајем пут". 
  
Тако почиње прича о Марчелу. Капија је она кроз коју се улази у лудницу, а онај човек је “добровољни лудак”  који личи на позоришног избавитеља са неке сумануте позорнице.
  
Рат је избио! Марчело кажњава самог себе мислећи да заслужено кажњава човечанство и у лудници пролази кроз све павиљоне: од првог где мистични параноици сањају до предпоследњег где се луди егзибиционисти свлаче голи и вриште. У последњи павиљон, тамо где се затварају криминалци и убице, још увек није крочио.
У Уједињеним Нацијама државе се журно окупљају једна за другом. Условљавају! Прете!  Хоће да нтервенишу. “Бедно” спонтано промрмља Марчело. Убеђен је да треба неко једном, макар само један човек, да пати због човечанства које је полудело. Већ три дана гладује, угледа се на Христа, и тражи љубав за све људе.
Марчело је лудак који хоће да размишља више од других. Лудост овог несрећника је у томе што је потврђена од више великих психијатра. Они кажу да изгледа као симулант, али није, јер његова лудост се изражава према тежини вести које му стижу са фронта.
И тако Марчело разјарује своје лудило, степеник по степеник све га више уздиже; жртвује се за човечанство. Смештен је у предпоследњи павиљон, онај где су смештени егзибиционисти, који је иначе доста удаљен од тешке гвоздене капије.
Срби, хрвати, муслимани, као да нису браћа, једни другима пале села. Ужас! Марчело неће да се купа. Многи из његове собе, по узору, не умивају се већ више дана. Бомбе падају на градове, болнице, цивиле, а  гранатирана је и једна пијаца. Једни друге оптужују. Проклетство! Марчело је на кревету, го, јауче и дере се док обавља скарадност; покушава да искаже своју гадост тако што мастурбира свог другара из исте собе. Предпоследњи павиљон, онај где су смештени егзибиционисти, који је иначе доста удаљен од тешке гвоздене капије. Наређење лекара: Марчелу се забрањује читање новина!
Марчело започиње убедљиво гладовање. Већ данима одбија храну, само испушта урлање које ражалошћује чак и болничаре. Остали пацијенти хоће да спавају па почињу и они да се деру. Нова наредба: нека се Марчелу донесу новине!
И тако он поново чита, сазнаје новине и муца: “Боже! Боже! Боже!” Изгледа да је неки застој, стагнирање у бомбардовању. Кажу преговара се. Зато Марчело неће више да буде у овом павиљону који му се гади. Тако почиње један период мистичног усхићења, који траје тек толико колико је довољнпо, па лекари одлучују да га преселе у први павиљон који је ближи гвозденој капији.

Али рат је наставио своје крваво разарање. Цео свет је на ногама. У Уједињеним Нацијама државе, према сопственим интересима, бирају кога да бране. Као и у ранијим ратовим што је било, кажу старци. Марчело хоће да умре; човечанству је потребна чистоћа. Он жели да се својом смрћу очисти и цело човечаанство да искупи.

Ноћ је. У башти Марчело  сакупља суво грање, припрема своју ломачу. Како је само дошао до шибице?!? Спасили су га у последњем тренутку, кад му је пламен већ захватио лице. Проћи ће неко време у страшним мукама од задобијених пликова: Три болничара добијају отказ. “Њих тројицу на фронт” – радосно узвикује један лудак који воли рат. Марчело пати као проклетник који није могао да се прочисти и искупи човечанство на својој ломачи. Преместили су га у неки други павиљон далеко од тешке гвоздене капије. Пажљиво је осматран и још једном су се усудили да му забране приступ новинама. У међувремену лекари проучавају тај нови психијатријски случај: умни болесник који је у стању да градира своју болест. Мишљења се размимоилазе. Нова врста лудила? Лудак који симулира мудрост? Мудрац који бира облик свог лудила?

На простору Балкана трагично време неминовно протиче. Рат јe се поново разбуктао: бомбе падају на градове, болнице, цивиле, руше мостове, погођен је и један путнички воз, и аутобус. Кажу да су то грешке и зову их колатералном штетом. Свет је у паници. Државе домиошљају све и свашта: ко за идеал правде, ко за лични комерцијални кантар, хотелијери су терорисани мишљу да ће им пропасти туристичка сезона а рибари пуне мреже бомбама истовареним у Јадран. Медијска пропаганда је захуктана. Стравичне вести вешто круже, на срамоту  цивилизације и човечанства. Круже вести да срби секу руке деци, а рањенике довршавају маљом у потиљак. “Доста” - запомаже Марчело –“доста”. У свом делирју види окрвављену социјалну средину и баца се у суманут бег од људи. И ево: ударац ножем у груди болничара чувара; један примитиван убод, лоше изведен, и зато смртоносан. Због лажи да срби секу руке деци Марчелу следује вечна изолација у павиљону резервисаном за криминалце. Срби докрајчују рањнике маљем у потиљак? “Доста", - запенушено урла Марчело - "нећу да живим, нећу да видим, нећу да слушам”. Није важно што болничар умире?!? Тамо је човек, у павиљону за убице, који пати због људског несхватања о животу који би требао да буде љубав.


Задивљујуће лудило

Марчело се још увек премешта од павиљона до павиљона, али никада неће изаћи из луднице. Рат је завршен и са њим игра смрти, али Марчело и даље пати: због лажних обећања разних партија, због падања министарстава, због корупције која се дрско разлива после мукотрпног рата. И новине не шкртаре са вестима: жене које голе плешу у обојеним подрумима. “Содома и Гомора” – муца Марчело - ”па зар никад неће сићи божији анђео?“ Он хоће још да пати убеђен да ће и после смрти патити. То је узвишена судбина његовог делирија.

Марчело је луда жртва своје немирне и очајничке природе. Потпуно је луд и ако своју болест (сетите се Хамлета) уме да уканалише у одређен метод. Марчело је човек који живи према сопственој философији, а што се философи никад нису усудили да учине. Он живи по закону љубави, само што не зна да љубав није подложна законима. И то је срж његовог лудила.
Марчело никад више неће изаћи из луднице. За њега је велика гвоздена капија закована. Ко зна, кад умре, можда ће да га сахране на грубљу у башти луднице, или у некој још већој башти негде напољу? Марчелу је требало само мало сунца! Можда ће му луадци, једног дана, подићи споменик, којим би као вавилонском кулом да додирну небо.



понедељак, 4. јул 2011.

TEZAK POVRATAK KUCI



"-Negde ,na nekom mestu , u zemlji gde su svi srecni,mladi,veseli i debeli i ovaj srecnik je posao , ko zna gde i ko zna s'kim u drustvu."

Lagano se teturajuci ,kao sto to i obicno svakog dana radi , posao je kuci ili mozda negde drugde. To je jedino njemu jasno , ili mozda nije  1guest1
Do sada nikada nije imao problema da savlada ovu uzbrdicu, ali ... danas je to bilo nemoguce.Taj put kojim ide nalazi se pod udarom vetra  1guest1 ili neke druge kosmicke sile , koja ga jednostavno vraca unazad. Sve se urotilo protiv jadnog coveka.
Mozda da malo sedne , da odmori i sakupi snagu , pa onda punom parom napred.
Ucinilo se jednog trenutka da moze ,  ali avaj , tu je u neka krivina , ili mozda tunel sastavljen od nevidljivih sila , koji ga vodi pravo na ulicu. Ups , zid , bomppp @#%ii$#@ , joj , jadni covek je oboren.Nokdaun. Ali on ne ceka brojanje do 10 , ustaje , tetura , osamucen zeljom da mora napred .... ufff opet na plocnik ulice.Istrajan je u svojoj zelji i nista ga ne moze omesti. Idemo dalje i dalje i dalje ....
Jadnom coveku je danas otezan put , ali uspece on , kao i predhodnih dana , kao sto ce uspeti i u narednim danima.

Ostaje samo nejasno , kakvi su ovo cudni vetrovi toga dana duvali ili kakve su to sile uticale na njega i protiv kojih se bori  a051 1guest1
Njegova borba sa ovim preprekama ce ostati upisana u anale pravednih borbi za povratak kuci posle duge i neprespavane noci koju je proveo ko zna gde i ko zna s'kim.






Ovaj divan i savrseno osmisljen tekst, napisao je moj

dobar prijatelj Ognjen 

                                                  


уторак, 21. јун 2011.


NAGRADICA  














STIGLA MI JE JOS JEDNA DIVNA NAGRADICA,A JA NISTA NE PISEM SKROZ SE ULENJILA






Nagradu je poslala jedna divna osoba,neznog srca i toplog osmeha MARIBEL 





http://mismaili.blogspot.com/




Sad moram da napisem 12 blogova sa linkom  




                                                                  2.http://marijinislatkisi.blogspot.com/
                                                                  3.http://gradinaugradu.blogspot.com
                                                                  4.http://dzolistic.blogspot.com/
                                                                  5.http://kuvarzapocetnike.blogspot.com/
                                                                  6.http://tortatorta.blogspot.com/
                                                                  7.http://poetryaz.blogspot.com/
                                                                  8.http://tajnalepote.blogspot.com/
                                                                  9.http://jaca57.blogspot.com/
                                                                10.http://nastinipeksimeti.blogspot.com/
                                                                11.http://photospheraslide.blogspot.com/
                                                                12.http://poezijasmora.blogspot.com/

                                                                                         



SLOBODNO SE POSLUZITE I IDEMO DALJE