TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

уторак, 30. октобар 2012.

NIKO TE NE POZNAJE KAO JA

NIKO TE NE POZNAJE KAO JA




U tebi su nocas
zaspali,
svi moji ideali,
moji neostvareni snovi
i jedna zemlja daleka
koja me doziva
celog zivota,
i koja me ceka....

U dusi snenoj
cudljiva i nestvarna,
moja oaza zivota
koju sam pronasla
u trenutku ocaja,
sakrivena od sveta
netaknuta,divlja priroda
samo meni znana....

Jer niko te ne poznaje
kao ja,
tvoje bice za druge je
vrela pustinja
po kojoj niko nije
imao hrabrosti da zakoraci
jer se plase
kada ti se pogled naoblaci
i oluja zakloni
osmeh na tvom licu....

Cudno...
ja se nisam uplasila
divljine u tebi
niti sam ustukla 
pred pogledom koji seva,
i glasom koji grmi
dok sa visine posmatras
smrtnike u tvojoj blizini...

Znam...jednom si voleo
i tu ljubav izgubio...
ali pusti ove noci
da kroz tvoje srce prodjem
lagano setajuci,
i da u njemu posejem 
jedno malo zrnce nade
u neke bolje i sretnije dane...

i mozda...mozda me zavolis...
ako uspem u pokusaju
da u tebi pripitomim divlje zveri
i sa dlana kisu prospem
tamo gde nikada nije pala....

...I mozda ces piti vodu sa mog dlana



субота, 20. октобар 2012.

SAMOCA



SAMOCA





Prekaljena je
ova samoća,
Kao najoštriji mač,
u svojim koricama,
Zarđala,
zapekla,
od sopstvene,
neobrisane krvi
na njima,
Sedamdeset i sedam
puta kovana,
i samo u rukama,
svog kovača
bila upotrebljena,
Prekaljena,
u živoj vatri,
surovih sudbina...

A sada krta,
lomljiva,
Boli svaki ubod,
svaki rez,
Slučajni i namerni,
prošlih godina,
Svaki dodir,
hladnog čelika,
na golim grudima,
Podseća,
kako je gorka,
ova praznina,
Ova samoća,
koja ništa ne obećava,
samo oduzima,
Nedužnim,
napaćenim,
ovo malo života...

Boli,
svaka pala zvezda,
sa ovog tamnog neba,
u mojim očima...







MOZDA...JEDNOM...

MOZDA...JEDNOM...


Pobacala  sam noćas sve svoje hartije 

odložila pero. 

Pustila da ti prsti pišu po mom telu, 

neka je prazna stranica, 

neka je reč, jedna rečenica, napiši pesmu. 

Ako mi tvoja gramatika povredi kožu, 

ako uzdahnem, ako jauknem, 

neka ti zagrljaj bude još jači. 

I ako tvoji prsti stanu da mucaju, 

umoči ih u noć i počni iznova. 

Popuni moje margine, 

uguši me jezičkim pravilima, 

ispravi slovne greške ovog ludila koje stvaraš, 

usnama izbriši sve čemu tu nije mesto. 

Pod tvojim prstima nastaje štivo koje me čita, 

napisano ima uvid u stranice mog života

oživele tvojim dodirom u noći.

Jednom...

Mozda...





JESAM LI POGRESILA


JESAM LI POGRESILA



Dok te pratim
tamnom stranom meseca....
pitam se....

Cemu tajne
ako ih ne krijemo
daleko od 
tudjih 
radoznalih pogleda
prosipajuci
lazi,drugima
da jedno drugom
nista ne znacimo....

Cemu stid
ako je samo
najobicnija varka
privid,
dusa zeljnih
da nad njima
neko ko ume,
ljubavlju vlada...

Cemu sad
takve misli,
kad srce mi 
govori....
da si  moj
i ovaj put
ne dam da 
razum unisti
magiju trenutka
dok te
gledam...

Dok te pratim
tamnom stranom meseca....
pitam se....jesam li pogresila....




OTKUCAJI VREMENA


OTKUCAJI VREMENA


Dugi jecaji
violine u jesen,
dotiču srce..
Kad ponoć otkuca
Stari sat
drhtavo i nežno,
stiskam uspomene,
bez suza,bez glasa
i krenuh,
prepuštajući se vetru
da me nosi 
kao ovo opalo lišće
u beskraj...

I dok zvone satovi u gradu,
ne dam da me vreme zavara,
znam da vreme 
neumitno prolazi,
al svejedno ,
ja ću čekati 
i sutra kao i danas.
Od sećanja ne mogu pobeći,
niti želim,
to je sve što imam..
Telom si daleko,
al duša je zauvek 
sa mnom ostala.




петак, 19. октобар 2012.

KO SI TI

KO SI TI





Ti si bio taj
koji me naucio...da citam 
izmedu redova 
...
i da pisem iz duse....
Ti si bio i ostao
ime iz mojih snova
delic mojih mastanja
i mrvica srece
koju sam na trenutke imala....
Ti ...cije se ime
sapatom izgovara
miljenik zena i Bogova
e bas ti...i ovo malo
razuma nedam ti
...
Ti... koji letis 
na krilima slobode 
i osvajas plave svodove 
i siroke ravnice...
dok ja sanjam sirom
otvorenih ociju...
pricu koja nikada nije
ni zapocela...



четвртак, 18. октобар 2012.

GORKI UKUS

GORKI UKUS




Ne možeš 
mi oduzeti,
Magiju snova,
I tek tako otići,
U neka druga,
Ne možeš,
Zatvoriti ,
Vrata od mojih,
Zaboravio si
Sećanja...

I sve ono 
Što ostaje posle tebe,
I sve ono sto je u meni,
I sve ono sto smo imali,
I ljubavlju to zvali...

Ne,
Ne možes 
mi ništa oduzeti...

Možes mi,
...Samo dati...

...gorki...

UKUS

SECANJA

I

GORCINE



среда, 17. октобар 2012.

POPICU TI SNOVE


POPICU TI SNOVE




Zivis tamo nekim cudnim zivotom
ogradzen plotom od neprospavanih noci,
iscedzen sok od mesecevih trski
stoji ti pored pera, mrski su ti dani,
dok natapas oci mirisom magle
vani svicu bestidne
 zore.

Ustani!
Otvori Afroditina vrata.
Pocni opsivati jutra okvirima
od zlata.

Natoci i meni malo tvojih snova,
Opicemo se i razbijati tugu.
Na crepovima krova slikacemo
dugu i cup ljubavi.

Pridzi mi,
ogrni me tvojim slovom i
okuj me suzama, stavi svoj
osmeh na moje oci
pijane, 
i natoci jos jednu, picu tvoje
snove sve dok
ne svane. 



NISAM NICIJA




NISAM NICIJA


Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
Ja sam nicija
i nikada svacija...
Jer ostalo je u meni
jos malo od ponosa...
mada...znam...
da tako ne izgledam
dok drugima 
osmeh poklanjam...
Naucila sam vremenom
da sakrijem suze
u svojim ocima...

Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
i evo jesen
vec kuca na vratima
duse moje...
a sat odbrojava
i upozorava,da nemam
vise onih osamnaest
kao nekada...
i pad sa oblaka
moze biti presudan
za moja osecanja...

Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
a ti me pozivas
da jos jednom zaigram
varalice moja...Prihvatam,
jer od tebe ja sam ucila
da poslednju kartu
ne otvaram...
Blefiram i dobijam
ali nisam sretna...
Smejem se 
a plakala bih
jer boli me....
to, sto noci ove
nikome ne pripadam...

Nisam tvoja,
Nisam ni svoja...
Ja sam nicija....





A HTELI SMO


A HTELI SMO





Nije Bog zna šta ostalo posle nas... 

Zapravo, ništa naspram onog što smo imali... 

Ostala su mesta na koja nikad nismo otišli... 

A hteli smo... 

Ostali su filmovi koje nikad nismo pogledali... 

Planirali smo, zajedno... 

Ostali su snovi koje nikad nismo dosanjali... 

Trebali smo... 

Bili su to dobri snovi... 

Ostali su zaveti koje nikad nismo ispunili... 

Obećali smo... 

Prekršili smo... 

Ostali su zalasci sunca koje nikad nismo dočekali zajedno... 

Želeli smo... 

Nije nam se dalo... 

Ostale su neke laži, poneka istina... 

Poneka slika... Poneko sećanje... 

Ali nije kraj... 

Htećemo opet... 

Planiraćemo... 

Sanjaćemo... 

Davaćemo obećanja... 

Želećemo opet... 

Ja druge snove... 

Ti druge žene... 

Al' uvek ćemo potajno želeti jedno drugo...







уторак, 16. октобар 2012.

SUZE U OKU

SUZE U OKU



U njenom je oku...nocas
suza zaspala...
Potekla iz reke tuge
i pod dugim trepavicama
se zaustavila,
ostavljajuci svetlucavi trag
po praznom hodniku
duse njene,
kroz koji je prosla
dok se u mukama
na izvoru bola radjala...
Ta suza mala
tako ziva i okrutno vrela
od mirnih snova
namucenu dusu deli i rastavlja...

Ogoljena istina
suzama isprana rodila je osecanje
u usnuloj zeni....
za koje nije ni slutila
da upravo njoj pripada....
Sa oblaka je korak napravila
dok se noc uzdizala
okupana mesecinom i zvezdama...
pravo u predvorje
pakla
spoznajuci sopstveni strah
ispleten rukama
aveti iz proslosti
i nekih novih potonulih nada....

Nekada davno pred njenim
malenim stopalima
beze rasuto bezbroj latica
crvenih ruza
a sad je drhteci gazila trnje
guseci krik sto se hteo otrgnuti
sa pomodrelih usana....
Ponoc...gluvo doba
a njena senka poljima luta
ostavljajuci bez daha
spodobe i nakaze
sto se u cudu nadjose
gledajuci siluetu andjela
prognanog iz raja....
Nocas...jedna dusa
zauvek prekrivena
paucinom zaborava...
mir ne nalazi...
dok joj u oku
suza spava....



понедељак, 15. октобар 2012.

DAJ MI SNAGE


DAJ MI SNAGE




Daj mi snage... 
Da volim i kad je teško 
Da praštam i kad nemam snage 
Da želim i kad nastupe suše 
Daj mi snage... 
Da verujem i kad ne čujem zvona 
Da nađem put i kad se izgubim 
Da se molim i kad nas nema 
Daj mi snage... 
Da izdržim i kad stanem 
Da plivam i kad tonem 
Da se dignem i kad padnem 
Daj mi snage 
Da prepoznam boje boli 
Da vidim koliko me ko voli 
Da ćutim i kad bi nešto rekla 
Daj mi snage...






субота, 13. октобар 2012.

BOLIS ME



BOLIS ME




Bolis me...
ah kako prokleto me bolis
tu negde blizu srca,
koje vise ne ume da kuca
kao sto je nekad pre...
Bolis me...
u sumrak,u svitanje,
i prazninu u dusi
nista ne moze da popuni
dok na lice navlacim
jos jedan lazni osmeh...
Bolis me...
dok cutim i za vazduh 
se borim,
da ne vide prijatelji moji
da o tebi jos uvek sanjam....
da te jos uvek volim...
Bolis me...
dok suze krijem
i ljubav precutkujem
a lik tvoj zatreperi
u oblaku dima,jos jedne
cigarete,sto dogoreva
medj mojim prstima.....
Bolis me...
i ti to znas....




LOMLJIVO

LOMLJIVO





Pazljivo....
Na srcu mome
pise...Lomljivo...

a ti bi se igrao
jer se decak
u tebi probudio....

Pazljivo...
Citaj sto je napisano
i ne gazi
po mojim secanjima
i ne kidaj
latice
mojim cvetovoma
tek izniklim po vrtovima
u mojim snovima....

Pazljivo...ne dotici
tamo,
gde ne bi trebao...

ne zalazi
u dusu moju,
jer oboje znamo
sta ce biti
kada budes odlazio....

Pazljivo...
na srcu mome

pise...Lomljivo....






четвртак, 11. октобар 2012.

ZELIM




ZELIM



Zelim na trenutak te hladne okove tvog lica skinuti... 
Na tren samo u tvoje oci pogledati... 
Osetiti njihov sjaj... 
Njihovu toplinu ... 
Samo na tren... 
Pa neka sam posle celi zivot prokleta... 
Neka se posle mojom dusom igraju vetrovi... 
Nose je talasi, prekriju snegovi... 
Neka me ... 
Ali samo na tren zelim osetiti... 
 .....
Samo na tren....




среда, 10. октобар 2012.

OSUDA

OSUDA




Osuđivali,
a nisu razumeli...
Osuđivali su me,
za moje reči,
pesme ne napisane,
Osuđivali su me ,
za moje misli,
ruke ne ispružene...

Osuđivali su me,
čak i za poglede,
poglede ne upućene,
Osuđivali i za maštu,
u koju sam se sakrila,
i za bol, koju su mi oni naneli...

Osuđivali,
a nisu razumeli...
Osuđivali,
ali mi ŽELJE I SNOVE...
nisu uzeli...



PUT


PUT




Žena je kao reka,uvek nadje put.

Bila sam  prisiljena da zatvorim vrata na pola
Dugo sam,živela pod pokrivačem samoće izatkanim od bola i besmislenosti života...po kazni koju sam nemilosrdno sebi izrekla.
A onda sam vaskrsla,iznenadivši i sebe samu.
Stekla dovoljnu hrabrost da na ruševinama prošlog života ponovo trasiram vlastiti put.
Neverovatna umešnost je potrebna graditelju da od porušenog materijala iznova napravi gradjevinu dostojnu lične snage.

Pravo je umeće izrovarene delove uklopiti u zamišljenu grandioznu celinu koja svojom monumentalnošću može da opravda sopstveno postojanje.
Vrednost postignutog se uvek mora ceniti po onome čega smo se morali odreći da bi došli do željenog cilja...

Sada već umem da vidim istinu i kroz veo teško prepoznatljive iluzije.ali još uvek ne praštam izdaju osećanja....priznajem,nevoljno.
Carstvo svoje ljubavi,bilo koje vrste,jedino umem slobodom da branim.
Kao ptica sam...omedjena jedino prostorom iznad sopstvenih krila.
Ispod krila nikada ne bacam pogled...ponekad se samo spustim na zemlju zbog nečije želje.
Poznajem sebe...kao mačka sam,sa usudom od devet života.
Spretnošću vidre i mudrošću zmije zaobilazim prepreke na putu.
Ja sam kao reka,uvek pronadjem put za svoje proticanje.

Dok lutam koncentričnim krugovima stvarnosti u paučinastoj odori od snova,u ruci ne nosim mač...ali ni štit.
Svoju dušu ću uvek deliti na pola...razapeta izmedju dve krajnosti mog potencijalnog izbora.
Na korak do Raja,na korak do pakla...od sreće do tuge,od radosti do bola.
Moje postojanje je trajno smešteno u procepu zauvek ambivalentnih osećanja.
Zanemariću da je Jutro pametnije od Večeri,a starije od Podneva...i čekaću to Sutra pritajena Nadom.
To je ono Sutra,skrojeno u mom snovidjenju...onakvo kakvo jedino i želim da imam.

Znam da je moje krhko telo nejako...u njegovom oklopu se bespomoćna devojčica skriva.
Uplašena od grubih dodira,brani se jedinim oružjem koje ima...rečima.
A te reči su poput dvoseklog mača...ranjavaju onog koga dotaknu,ali i nju samu.
Ali,ranjavaju i leče,istovremeno.
Njene su reči poput munja koje paraju nebo,nepogrešivo gadjajući najviše mete.
U oluji vešto izmiče gromovima...ona je nemirn aptica koja vešto pronalazi put kroz koridore vetrova.
Mene,Alisu u zemlji čuda,kroz neznane staze i bogaze,kroz trnje,vatru i led vodi lično Onaj odozgore...
Moja ruka je u njegovoj zauvek ostala.
Nečujno poput magle,uvek iznova,rasprostiraću se po kotlinama svojih snovidjenja i po pećinama svojih strahova.
Biću neuništiva,sve dokle god u sebi imam večni plamen čežnje.

I dok se mamurna budim u poslednjem noćnom košmaru pred dolazak jutra,osvrnuću se i poslednji put pogledaću ružnu stvarnost.
Njeno postojanje odbijam i nemilosrdno odbacujem...ja sam njen doživotni sudija i njen večiti dželat.
Ne dozvoljavam joj da mi se približi,jer je ne smatram svojim protivnikom.
Ja sam poput ovog platna na štafelaju koje čeka da mu podarim oblik,ime i smisao.
Ja sam gospodarica slike koju ću upravo da stvorim.
Imam moć da joj udahnem život,da je obeležim sopstvenim žigom,kroz vrtlog kameleonskog kolorita.
Ja sam majstor igre i vešto manipulišem likovima na koloritnom pejzažu platna.
I sve te muške likove,razapete na štafelaju mog života,i one dragocene i one emotivno neupotrebljive,staviću u isti ram na kraju poslednje balade.
I potpisaću to platno prepoznatljivim rečima:

Ja sam čarobnica što vešto dan
pretvara u san
ona,što u večnoj igri
svoj život vrti.
Umesto jednim
išla je najtežim putem,
onim što koketira smrti
...ljubavnoj smrti,
jedinoj bolnoj smrti.