TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

четвртак, 26. април 2012.

ČEKAM TE





Čekam te.

Tamo na mestu koje mnogi u žurbi nemaju vremena da vide, pa ni ne svrate.

Tamo, gde oni koji uspore i vide- zastanu… pristižući sa najrazličitijih putovanja, malih i velikih, tražeći predah…

Izmedju dve neispričane priče plavim sumrakom pisane …

Na onom polju,  gde nastaju sonate zlatnih maslačaka pod dirigentskom palicom starog hrasta…. Gde  duga pritajeno i strpljivo sanja nove melodije koje samo ona može da čuje pre nego što napravi novi skok galaktičkom gipkošću i premosti nepremostive distance, tek tako … I to sve izmedju dva otkucaja srca.

Čekam, dok putujem…

Sanjam, dok ludujem…

U ljubičastoj magli D-mola posustanem….

Mesec mi namigne i šapne zvezdom da odustanem…

Ali, ipak  ne stajem .

Možda i prodjem tvojom ulicom čekajući.

Možda mi dodirneš obraz sanjajući…

A, možda te nikada ni ne sretnem lutajući.

Znaš da znam da osluškuješ moje korake u ritmu vetra …

Znam da znaš da moraš da kreneš od onog mesta gde duga sanja svoja nova putovanja …

Čekam te. Na početku ….



DAO SI MI






Ne više od jedne nacrtane ruže,
ne više od jednog poljupca za buđenje,
ništa naročito, zar ne
ni da mi  mesec skineš,
ni da me zlatom kitiš,
ni rajske predele kupiš
pune krokodila
lavova, slonova
jaguara ili zmija
zebri i tarzana
za mene
ti si
moja Kenija,
moji Himalaji,
nisu potrebni ni dijamanti
zapravo treba zaustaviti vreme
da budeš moja piramida
ni kamenje koje laže
tragače za zlatom koje mami u visine
ništa naročito
vidiš ovako
samo mi daruj
malo plavetnila, malo rumenila
nekoliko listića nane
za čaj..


MOZDA NEKAD




Možda nekad..
il nikad...
shvatiš... dohvatiš, dotakneš,
NE-shvatljivo, NE-dohvatljivo, NE-dotaknuto..                                        

Možda nekad..
ili nikad...
osetiš... okusiš, pomirišeš,
NE-osetljivo, BEZ-ukusno, BEZ-mirisno..

Možda nekad..
ili nikad..
zamotaš se u tugu... bol, sreću, snagu,
NE-tužnog, NE-bolnog, NE-sretnog, slabog...

Možda nekad..
ili nikad..
vineš se u nebo,
uviješ se oblacima,                                              
plešeš s suncem,
igraš "voli, ne voli" kidajuć zvezdu po zvezdu,
gledajući mesec videvši NE-vidljivo..

Možda nekad...
ili nikad..
suzama okupaš dušu,
osmehom pročešljaš sve oko sebe,
rukama braniš i kidaš neuhvatljivo,
nogama gaziš i udaraš sveto...                                             

Možda nekad..
ili nikad..
shvatiš razliku između žene koja voli i žene koja je zaljubljena...
shvatiš njenu sreću u njenoj tuzi,
shvatiš bitku koju vodi sama sa sobom između smeti i NE-smeti,
između hoću  i hoću,
biti ili  NE-biti, a svaka će biti..

Shvatiš koje je stvari, reči i neprimetni pokreti, pogledi (muškom rodu beznačajni) vređaju, guše... kidaju, raskidaju, bol u nju trpaju...

Možda shvatiš koliko je njena ljubav sveta, čvrsta, popustljiva, nežna, iskrena, koliko joj život čini sretnim, a koliko joj ta sreća tuge stvara, koliko je jaka, a koliko slaba...

Možda shvatiš šta znači "Kad žena zavoli", koliko se osećaja isprepliće i kako joj se život okreće, možda shvatiš Dučićevu istinu nad istinama "Žena dobro zna da je slaba samo kad voli".