TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

петак, 11. март 2011.

SMRT






Ja nikada nisam umrla do kraja.
Mislim, ako smrt uopste ima svoj pocetak i kraj.
Sigurno bi svet bez mene bio mnogo lepse mesto, ali nisu mi dali. Taman bih ja pocinjala da umirem, neko bi me oziveo. I rodila bih se kao Feniks u necijem srcu, a onda opet umirala, da nikad ne umrem, kao macka sa devet zivota. Uvek mi je bilo tesno u tudjim grudima, pa sam se sirila po mozgu i ekstremitetima, i svakakve sam stete tamo pravila, i krv bi jurnula u usi a pritisak skocio, ubrzala bi puls do usijanja, i kad bi te grudi pozelele da puknu, ja sam ponovo bila slobodna da umrem...slobodna...da zivim. Ponovo.






Нема коментара:

Постави коментар