TRAZIM SAMO DA MI VRATIS OSMEH...
TREBA MI U OVAKVIM DANIMA...
DA MOGU IZACI PRED LJUDE
I USPESNO ODIGRATI PREDSTAVU...
’’NIJE MI NISTA’’...
A SVASTA MI JE...
Tetovirala sam dusu tobom,
a lepo su mi rekli da se tetovaza
ne skida.

Kidam, al neide...

петак, 3. децембар 2010.

VILE NE POSTOJE






Nema šta da ga pita kuda ide 
Jer on sam kaže… 
Nema šta da pita s kim je 
Kada on sam uvek govori…. 
Nema šta da mu smeta kada želi biti sam 
jer i on ostavlja nju željenoj joj samoći…. 
Nema šta da priča kada ga strahovi skolaju 
samo treba da ga zagrli bez reči ili kafu da mu skuva ćuteći 
I da čeka da kaže…..ako želi….ako može. 
Dovoljno je da zna da je tu, 
Da je čuje kako posluje po kuhinji 
Da vidi senku njenu kako sobom hodi 
Vila njegova po glatkoj života vodi. 
Nema šta da ga pita kada se vraća 
jer zna da će se vratiti 
njihovim rečima, govorećim pogledima 
ćutanju što priča, telima što zbore 
dok dušu ne ogole 
ili ne obuku, ili pak svuku 
osećajući šta treba uraditi od tog 
kad, kako I zašto u trenu života njihovog. 

Jacinu stekoše  duše njihove
Učeći jedna od druge kad da greju a kad da hlade 
sada se samo toga secaju
Vile, a I vilenjaci 
ne postoje



Нема коментара:

Постави коментар